I dok se još nije sve precizno znalo, kolega mi je šapnuo:
– Znaš, ne bi bilo zgodno da Žuti ide u Beograd dok igra Hrvatska. Veliki je as i u trenucima kada su ga grlili Tuđman i Milošević bio iznad politike. Njegov je život – nogomet!
Vraćajući kotač povijesti, složio sam se s kolegom, jer mojoj generaciji rat je oduzeo vjerojatno najljepše godine života, no, što je mnogo gore, tisućama i tisućama sunarodnjaka zauvijek je uništio živote, uzeo najmilije. I doista, ne bi bilo primjereno da su se poklopile obveze u 'kockastom' i odlazak u beogradski Expo.
– Nikad mu neću oprostiti što je igrao za Crvenu zvezdu. Za mene, ali i mnoge BBB-e, on je mrtav. I što se mene tiče, bolje je da se nikad ne vrati u Maksimir – govorio mi je jedan od vođa BBB-a kada se u svibnju 1997. godine pojavila priča o mogućem povratku Roberta Prosinečkog u Maksimir.
Dva mjeseca poslije, stajao sam s kolegama na stubama ispod maksimirskog zapada, a oko 2000 navijača u podnožju je skandiralo "Žuti, žuti". Sve se ponovilo na njegovoj povratničkoj utakmici protiv Münchena 1860, pred 20-ak tisuća znatiželjnika, u klubu gdje je čarobna nogometna priča počela. Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman znao je kako se Prosinečki osjeća te 1997. godine. Naime, i njega je u mladosti put odveo u Beograd, u JNA, gdje je imao čin general-majora. No, Tuđman je uvijek znao gdje je Veliko Trgovišće, osjećao je kamo pripada te napustio Beograd, a sve je ostalo povijest. I baš je on inzistirao na tome da Veliki žuti te 1997. dođe u Zagreb i postane kapetanom Croatije, koju će poslije dva puta odvesti u Ligu prvaka. Tako je Tuđman želio ispraviti pogrešku koju je Miroslav Blažević učinio deset godina prije ignoriranjem te godine najboljeg svjetskog juniora. Sjećam se jedne ankete u beogradskom sportskom tjedniku Tempo 1990. godine, kada je na novinarsko pitanje što je po nacionalnosti Prosinečki odgovorio – Hrvat. I taj je Hrvat 'na prstima' ušao u reprezentaciju Hrvatske 1993. godine na inicijativu Zvonimira Bobana, kapetana vatrenih i prijatelja iz juniorskih dana. Bojao se Robi reakcije puka, vjerojatno imajući na umu i spoznaju da ga je nakon titule europskog prvaka s Crvenom zvezdom u Bariju dočekao i ruku mu stisnuo Slobodan Milošević. Nakon što je u subotu, 29. svibnja 2010. godine zajedno sa suigračima i službeno postao šesta Zvezdina zvijezda, 41-godišnji virtuoz nogometne lopte je rekao:
– Povijest nisam mogao kreirati, politikom se nikada nisam bavio, niti me ona zanimala. Razumijem i one koji me osuđuju, no ja sam bio samo nogometaš i ne želim se odreći svojih uspjeha i pobjeda.
No, "Dudek iz Čemehovca", nadimak koji sam mu svojedobno namijenio, nakon što sam ga dobro upoznao i shvatio da su ga mnogi 'predriblali', ali samo izvan travnjaka, znao mi je reći:
– Prošao sam cijeli svijet, svugdje su mi se klanjali, jedino sam stenjao tu, u svom Maksimiru. Dva su me puta otjerali na ružan način, ostali su mi dužni 750 tisuća eura. Pa ispada da sam morao platiti da bih igrao u svom Dinamu – zaključio je Prosinečki.
Ni Miroslav Blažević, ni Velimir Zajec, ni BBB-i koji su vikali "Idi u Beograd" nisu mogli ugasiti Robijevu emociju prema Dinamu, jer to je njegov klub.
Često se pitao zašto ne otići u Oviedo ili Madrid, tamo gdje te cijene i vole. No, on je ipak Zagorac, u Zagrebu gleda kako rastu njegove djevojčice. I vjeruje da će doći i taj dan kada će se vratiti u Maksimirsku 128. Kao trener ili sportski direktor. Jednom!
ipak je bilo potrebno puno vremena da se vrati kući.Bojali mi to sad u ružičasto ili ne povijest se ne može promijeniti.Da Hrvatska nije pobijedila nikad se ne bi vratio.To su činjenice, ostalo je naklapanje.