Ivano Balić neosporno je hrvatski sportski brend. On je jedini član hrvatskog stručnog rukometnog stožera za vrijeme SP-a u Francuskoj koji je bio zanimljiv za fotografiranje i davanje autograma. Čak je bio popularniji i od naših rukometaša.
I zato je nastala prava pomutnja u hrvatskoj javnosti kada ga je Upravni odbor Hrvatskog rukometnog saveza razriješio dužnosti koordinatora za muški rukomet. Najčešći komentari bili su – pa što se dira u legendu hrvatskog rukometa?
Neki prozivaju Zorana Gopca
Prozivao se Zoran Gobac kao čovjek koji treba otići, a ne Ivano Balić. Kao da se preko noći zaboravilo da je taj Gobac stvorio dvostrukog klupskog prvaka Europe, da su sve medalje hrvatske rukometne reprezentacije i njegova zasluga.
Uostalom, on je taj koji je 2002. godine, nakon što smo osvojili zadnje mjesto na EP-u, postavio za izbornika Linu Červara koji će kasnije postati svjetski i olimpijski pobjednik.
Kao jedan od najboljih svjetskih rukometaša, Ivano Balić dobio je priliku u Savezu. Upravo ga je taj isti Gobac postavio za svog nasljednika, postavio ga je za koordinatora za muški rukomet. I nije mu se Gobac ni najmanje miješao u posao. Ivano Balić sam je birao izbornika, sam je birao suradnike, a na kraju krajeva njegova riječ slušala se i pri odabiru igrača.
Uostalom, za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj on je izabrao igrače jer je u to vrijeme Željko Babić dao neopozivu ostavku. A da ga se slušalo, potvrđuje i činjenica da je Babić ostao na klupi usprkos tome što je pola članova Upravnog odbora bilo protiv. Zašto je Balić morao odstupiti?
Zato što se njegov izbor nije pokazao dobrim, zato što se potpuno maknuo iz projekta Rio 2016. i zato što nije htio sjesti na klupu Hrvatske na SP-u u Francuskoj. Mogao je sjediti na klupi umjesto Ivice Maraša, za mjesto predstavnika ne treba mu nikakva rukometna diploma. A kad rezultati ili način kako se vodi reprezentacija ne valjaju, onda je sigurno krivac i onaj tko je postavio izbornika...
Dosta se u javnosti govori kako se ovaj kolektivni otkaz stručnom stožeru i Baliću ne bi dogodio da nije bilo promašenog sedmerca u polufinalu protiv Norveške. Istina, svi bi oni bili junaci. Ali pitanje samo do kada? Kao da se zaboravlja uz kakvu smo sreću ušli u polufinale Europskog prvenstva, uz kakvu smo sreću otišli na Igre u Brazil.
Na kraju krajeva, da nije bilo sjajnog Mamića u četvrtfinalu protiv Španjolaca i malo sreće u završnici te utakmice, ne bismo ni došli u situaciju da razgovaramo o sedmercu. Jer ga ne bi bilo jer ne bismo ni došli do Pariza.
Hajde da se sad svi radije pozabavimo Europskim prvenstvom kojem smo sljedeće godine domaćini. Bez obzira na to tko će biti novi izbornik, ne smije si dozvoliti pogrešku koju je napravio Zdravko Zovko 2000. godine. Nakon niza loših rezultata od 1996. do 2000. godine, Hrvatska je dobila domaćinstvo EP-a kako bi se vratila u vrh europskog rukometa i kako bi “izvadila vizu” za sudjelovanje na igrama u Sydneyu 2000. godine.
Ni medalje ni OI
No Zdravko Zovko iz straha od podbačaja vratio je u reprezentaciju starije igrače poput Saračevića i Smajlagića. Na kraju smo bili šesti. Ni medalje ni Sydneya. A upravo se vraćanje nekih starijih igrača (Vori, Alilović, Bičanić, Sulić, Čupić) nameće novom izborniku.
Sve su to još uvijek dobri igrači, ali teško da bi mogli izdržati ritam igranja sedam-osam utakmica u desetak dana. Momčad koja je bila četvrta u Francuskoj treba osvježiti igračima koji zbog ozljeda (Pavlović), bolesti (Slišković) ili zato što su bili nepogodni (Kopljar, Karačić) nisu mogli biti tamo. U redu, može pomoći jedan od iskusnijih, ali samo jedan...
a sto nebi i gobac otisao, pa sve na novo?