Nije zabio nekakav važan gol, nije napravio transfer i donio novac Dinamu, nije u fokusu, ali dr. Hrvoje Šojat jedan je od važnih kotača Dinama. Jedan je od onih koji se brinu o tome da plavi budu zdravi, da zabijaju te važne golove, da klubu, kad dođe vrijeme, donesu novac za život. I to ne radi od jučer.
– U Dinamu sam od 1992. godine, tada sam bio u mlađim kategorijama, a od sezone 1995./96. sam s prvom momčadi, tada su tu još bili primarijus Župančić i doktor Čepulić. Nas smo trojica bila kad smo osvojili onu prvu dvostruku krunu s Cicom Kranjčarom. I tu sam od tada neprekidno, lijep je to period.
Dinamo je moj život i hobi
Kada vam je bilo najljepše?
– Uvijek, kad si u Dinamu, to nije samo čast nego i privilegij. Pogotovu jer sam od rođenja dinamovac, moj otac je bio dinamovac i bio je liječnik Dinama, doma je plava boja. Dinamo je i način života, nekome je hobi ribolov, nekome lov, nekome filatelija, a meni je moja struka omogućila da mi hobi bude Dinamo, uz to i posao i zadovoljstvo. Sam sam bio sportaš i lijepo je biti s mladim ljudima.
Kojim ste se sportom bavili?
– Rukometom, i to dosta slučajno, haklali smo nogomet, rukometašima je falio jedan pa sam išao igrati i ostao, igrao sam u Metalcu na lešu, a poslije kratko i u Medveščaku.
Je li vam što u rodu Josip Šojat, rukometni trener?
– Jest, drugi bratić, njegov i moj tata su bratići.
Imate li puno posla na pripremama kao što su ove u Turskoj?
– Imam, a znam da netko misli da si na pripremama i da si zapravo na odmoru. To je briga, imaš treninge, utakmice, sastavni su dio i ozljede. Digneš se ujutro, igrači idu na doručak pa provjeriš u kakvom je tko stanju, kako napreduju oni koji imaju problema, pratiš terapiju, nerijetko imamo preglede, moraš otići u lokalnu bolnicu na magnetsku rezonanciju ili nešto drugo. To sve zahtijeva brigu, daleko je to od odmora.
No Dinamo ima liječničku, zdravstvenu službu koja je dovedena na top razinu, nas nekoliko liječnika je tu, tražimo što bržu i točnu dijagnostiku, ne bi li počela terapija ili ne daj Bože operativni zahvat, tražiš i dugo mišljenje. Imamo i pet izvanrednih fizioterapeuta koji su stalno u klubu, ne samo kad su treninzi i utakmice.
Mi smo u klubu non-stop i ništa se u Dinamu ne prepušta slučaju. U sportu se događaju i tragedije, svako malo dogodi se smrtni slučaj zbog zastoja srca od velikih napora, nekih urođenih mana tako da napravimo sve preglede igrača svakih šest mjeseci. To smo doveli u Hrvatskoj do vrha, a neki naši igrači koji su igrali vani kažu da to nisu doživjeli.
Kako je išla vaša liječnička karijera?
– Kada sam završio medicinu, krenuo sam specijalizirati kirurgiju pa prešao na ortopediju, tu sam dugo ostao i došao u Dinamo. U bolnici Sveti Duh radio sam cijeli radni vijek, sad sam u mirovini i Dinamo mi je sve. Nisam naučio ne raditi ništa, ne mogu cijeli dan sjediti u kafiću.
Znate, jedva čekam pauzu u prvenstvu radi malo odmora, a onda već drugi dan dođeš u klub bar na kavu. To uđe u krv. Kroz struku, a puno više kroz sport upoznao sam igrača, poznatih ljudi, vidio sam svijet, što ne bih mogao inače. Kako bih došao do Kazahstana, Azerbajdžana, Gruzije, pa Čilea, Argentine, SAD-a... sve zahvaljujući Dinamu.
Koje su vam bile najljepše pripreme?
– Teško je to izdvojiti jer svako vrijeme nosi nešto svoje. No s Dinamom, tada se zvao Croatia, bile su lijepe pripreme u Čileu, ali i u Švicarskoj, Njemačkoj, Španjolskoj... ma više im ne znam ni broj. Ali radio si i sretao velika imena, velike igrače, trenere. I svaki dobar rezultat je milina. Ove je godine divno raditi u ovakvoj atmosferi, kad imaš rezultat, kad si prezimio.
Radio sam sa strahovito puno trenera, i to velikih trenera, s 44 njih, s time da su neki bili po dva-tri puta, ali ovo što radi Bjelica je sjajno. Trener je koji sve gradi na svom znanju, a ne na galami, koji je pedagog i psiholog i uz to fantastičan čovjek, kompletna osoba. Postoji ta sinergija njega i cijele momčadi u kojoj on poštuje svog igrača, svakog svog suradnika. Dinamo s njim može još jako puno dobiti i još puno napraviti, uz njega igrači mogu samo još puno napredovati.
Vidimo da vas je Bjelica osvojio, tko vam je bio najdraži trener plavih otkad ste ovdje?
– Teško mi je nekoga izdvojiti, bio je tu Cico Kranjčar, pa veliki igrač Osvaldo Ardiles, Zajec, Kuže, Otto Barić sa svojim ogromnim iskustvom, u novije vrijeme Zoki Mamić. No bio sam vezan uz tu generaciju ‘82., s Mlinkom, Štefom Deverićem, pa i prijateljski... Tako da mi je ta prva dvostruka kruna s Cicom nešto posebno, velika fešta je bila. Ne želim nikoga zaboraviti jer bilo je puno velikih igrača, trenera, utakmica....
Ne samo ona legendarna protiv Partizana, sjetimo se samo Manchester Uniteda, Arsenala, Reala, Juventusa... Ima toga, čovjek bi mogao napisati nekoliko tomova knjiga. Ali svaki trener donese nešto, i sam naučiš od njega nešto novo jer nisi ovdje samo liječnik nego si igraču psiholog, pedagog, pomažeš mu u životu i savjetom. Puno tog dolazi s iskustvom, i svi mi smo učili i stjecali iskustvo. I od svakog sam trenera nešto dobro naučio.
U svim tim pripremama, putovanjima, utakmicama, sigurno je bilo dosta anegdota, možete li izdvojiti koju?
Živciram se kad je derbi
– Ooo, bilo ih je strašno puno, svakakvih doživljaja još od pokojnog Nikole Markovića, legendarnog ekonoma Dinama pa nadalje. Ne bih izdvajao neku od njih, ali bilo ih je više nego sada, bilo je puno zafrkancije. Sada su igrači u čistome profesionalizmu, odmaraju, treniraju, imaju svoj ritam, igraju svoje igrice. Puno je bilo nekoć šala, doživljaja, zafrkancije...
Živcirate li se na klupi?
– Ma kako se ne bih živcirao, mislim da proživljavam utakmicu kao trener, takav sam tip. Svaka utakmica, a pogotovu kad je derbi ili Europa, nosi veliki adrenalin. I žao mi je zbog toga kako izgleda Hajduk, za hrvatski nogomet bi bilo sjajno da Dinamo, Hajduk, Rijeka, Osijek budu što jači, da se digne kvaliteta, to su institucije hrvatskog nogometa – zaključio je dr. Hrvoje Šojat.
Robert, dobar članak, hvala! Samo i uvijek Dinamo!