Nekoć veliki Hajdukov potencijal, igrač za kojeg su Splićani najavljivali velike stvari, dosegnuo je nogometnu anonimnost, pa čak i amatersku razinu. Vjerojatno ste čuli za jednu od najneobičnijih sportskih vijesti dana, a ona glasi da je Andrija Balić (27) potpisao za talijanskog četvrtoligaša Chieti.
"SS Chieti FC 1922 sa zadovoljstvom objavljuje da je postignut dogovor o dolasku Andrije Balića, jako iskusnog i talentiranog hrvatskog nogometaša. Imao je uspješnu prošlost u velikim europskim klubovima, a našoj momčadi pridružuje se kako bi unio kvalitetu i viziju u igru. Andrija je tijekom dosadašnje karijere pokazao visoku tehničku i taktičku razinu. Uvjereni smo da će njegov doprinos biti ključan u postizanju naših sezonskih ciljeva. Balić će u Chieti stići sljedećih dana, a mi smo oduševljeni što mu možemo poželjeti dobrodošlicu. Želimo mu uspješnu sezonu", stoji u objavi Chietija.
Ova objava možda može donijeti sreću pokojem navijaču Chietija, ali Baliću ona ne može predstavljati ništa drugo nego priznanje velikog razočarenja. Kad uzmemo u obzir gdje je sve igrao kao mladi igrač, u svojim najboljim godinama biti u četvrtom rangu bilo čijeg nogometa jednostavno predstavlja neuspjeh. Međutim, uistinu nije sam kriv za to.
Činjenica je da je Balić 15. najskuplje prodani eksponat u Hajdukovoj povijesti. Podsjetimo, početkom 2016. godine Balić je, tada kao 18-godišnjak, prešao iz bijelih u redove talijanskog prvoligaša u transferu vrijednom tri milijuna eura. Zanimljivo je za istaknuto da je Balićev izlazni transfer, primjerice, bio izdašniji od onog Marija Pašalića (2,5 milijuna €) koji je u Chelsea otišao godinu i pol dana ranije, pa i od transfera Marina Ljubičića iz prošle godine u Linzi (2,9 milijuna €) unatoč inflaciji. To dovoljno govori da je riječ o igraču kojem se nešto predviđalo.
Balić je imao nekoliko istaknutih trenutaka u redovima Hajduka. Pogodak protiv Dinama u derbiju kad je bijele vodio Stanko Poklepović, ali i europski pogodak protiv norveškog Stromsgodseta. Bili su to prelijepi golovi, a Hajduk je na leđima Balića i Nikole Vlašića gledao svoju svijetlu budućnost. Što zbog igara, što zbog buduće prodaje. Sve je išlo vrhunski.
Svi koji su nešto upućeniji znaju i kako i zašto je Balić otišao iz Hajduka znaju za "oči čaćine". To je nadimak kojeg je Balićev otac Ivica svojem sinu Andriji dodijelio, a upravo je oko oca bilo najviše kontroverze tijekom Andrijinog perioda u Hajduku.
Najistaknutija su, dakako, dva incidenta iz 2015. godine. Na utakmici s estonskim Kalevom u Dugopolju se sukobio s redarom nakon čega je priveden, a još veći skandal je uslijedio u ogledu Europske lige protiv Slovana iz Libereca, kad je tadašnji trener Damir Burić vrlo rano izvadio iz igre Andriju Balića, a otac je Burića iz lože gađao mobitelom i vikao "Ovo je gotovo". Tada su redari Ivicu Balića iznijeli sa stadiona, a on je nosio Hajdukov dres s natpisom "Oči čaćine", nadimak po kojem je Andrija danas i upamćen. Po svim kuloarskim pričama, iako nijedna nije službeno potvrđena, Andrija je upravo zbog tih kontroverzi prodan Udineseu iako to nije htio. Tako je, ne zbog svoje krivice, unatoč vrlo dobrim igrama Andrija izgubio reputaciju u Hajduku zbog svojeg oca.
Ipak, nakon prvih 18 mjeseci prilagodbe i doziranja minutaže, Baliću nije bilo toliko loše u Udineseu. Recimo, u sezoni 17/18 je skupio 21 nastup u talijanskoj Serie A kod Massima Odda i Igora Tudora, te je svoju minutažu koristio vrlo solidno. Možda bi ju mogao iskoristiti u sljedećoj sezoni, ali zaustavila ga je ozljeda koljena zbog koje je propustio pripreme.
Potom je bio na posudbama u Fortuni Sittard, Perugiji i Dunajskoj Stredi iz Slovačke, koja ga je 2020. godine i kupila. Tamo je imao vrlo dobru sezonu 20/21, postigavši osam pogodaka uz pet asistencija, no potom su mu momentum zaustavile ozljede diska. S kim god smo pričali o njegovom pristupu i profesionalnosti, rekli su nam da je Andrija uvijek bio na visokoj razini posvećenosti i rada, ali su ga usporavale stvari koje su bile van njegove kontrole - ozljede i ponašanje oca.
VEZANI ČLANCI:
Nakon Dunajske Strede bio je na posudbi i u Banskoj Bistrici, pola godine proveo je u mostarskom Zrinjskom, a zatim se u siječnju ove godine na šest mjeseci vratio u Slovačku, gdje je igrao za Vion Zlate Moravce s kojim je ispao iz lige. Od srpnja je bio slobodan igrač, a evo, sad je angažman pronašao debelo u niželigaškom nogometu.
- S jednim dijelom sam zadovoljan, s nekim nisam. Imao sam prije ove ozljede diska operaciju koljena. Ispred sebe sam imao usmeni dogovor s jednim klubom, riješio bih si život, ugovor na pet godina, transfer boli glava, ali nije se dogodilo... Onda sam 2022. godine skoro sve dogovorio s Qarabagom, klubom koji je posljednjih godina stalno u europskim natjecanjima. Dogodila se ta ozljeda leđa. Je li moglo bolje? Je, ali sreća je to preusmjerila na neki drugi put. Ne treba se vraćati u prošlost - rekao je jednom prilikom za Dalmatinski portal o svojoj karijeri, a onda je pričao i bi li volio opet zaigrati za Hajduk, za kojeg je kao tinejdžer upisao 45 nastupa:
- To je svima želja, moja prvenstveno. Sad će to možda zvučati 'nema di, pa bi kući'. Želim se vratiti. To nije upitno. Dijete sam Hajduka. Pričali smo i ranije, ali nije se odvilo kako smo htjeli. Prije mog dolaska u Dunajsku Stredu smo bili na pregovorima, ali onda je došlo do promjene u klubu, otišli su Stanić i Kepčija i nije se realiziralo - dodao je Balić.
I eto, jedna karijera koja je po svim parametrima uistinu mogla biti svijetla nestala je najviše zbog puke nesreće. Kad ga nisu sputavale ozljede ili vlastita obitelj, Balić je pokazao da može biti na u najmanju ruku solidnoj europskoj razini. Zaista je napravio sve što mora, sva potrebna odricanja i prilagodbe za jednu pravu i lijepu karijeru, no jednostavno ga nije išlo.
