Nije teško pretpostaviti zašto se Rijekin trener Matjaž Kek nije prepustio euforiji nakon što je u utakmici života, barem u domaćem natjecanju, pregazio Dinamo kao plitak potok. Osim što će kao prekaljeni stručnjak znati koliko je petica nad Dinamom opasna i kako se lako može negativno odraziti na budnost njegovih igrača u sljedećim utakmicama, Slovenac je svjestan kako je sve ovo “deja vu”, viđeno i prošle sezone, kada je Rijeka još u studenome bježala Dinamu četiri boda i onda sve uspjela prokockati.
Poučen iskustvom koliko ranjeni Dinamo može biti neugodan, Kek je u dubini duše zbog “plus četiri” duboko nesretan, jer zna da je ta prednost trebala biti – dvostruka. Da, još ga proganjaju promašaji njegovih igrača protiv Intera (1:1) i Cibalije (0:0), u utakmicama u kojima momčad koja pretendira na naslov prvaka jednostavno ne smije kiksati.
Pa i unatoč tome, unatoč “samo” plus četiri, Rijeka je prvi favorit domaćeg natjecanja. Možda čak i u povoljnijoj situaciji nego 1999. godine, kada je naslov izgubila u posljednjem kolu. Rijeka danas ima sve što Dinamo nema: trenerski kontinuitet, izvrsno posloženu momčad i veličanstveno ozračje oko kluba. I nema ono što Dinamo ima, a što ga strahovito opterećuje: iscrpljujuće i bolne lekcije u Ligi prvaka.
Rijekino sad ili nikad, nakon što je čak pet puta bila doprvak, neće ovisiti samo o Kekovu znanju i nadahnuću njegovih igrača. Ključni Rijekin čovjek u ovom trenutku postaje predsjednik kluba Damir Mišković. Njegova prisutnost i angažman, kao drugoga čovjeka HNS-a, na svakoj Rijekinoj utakmici postaju neprocjenjivi. Pokaže li Mišković i minimum kooperativnosti prema svome treneru, da svojim autoritetom spriječi elementarne nepogode poput mahača Conjara u Vinkovcima, Rijeka će imati sve preduvjete da postane prvak.
Jednom su, 1999. godine, bili presigurni pa su se opekli. Popusti li i na trenutak Miškovićeva koncentracija, lako bi im se moglo dogoditi opet.
