Poslije utakmice u Rusiji sibirske noći" će početi ili za nepopustljiva selektora Slavena Bilića ili za trojicu ljubitelja narodnjaka. Prođe li se povoljno u Rusiji bez Darija Srne, Boška Balabana i Ivice Olića, trojica će obožavatelja cajki i dugmetara biti prepušteni navijačkoj nemilosti, nacionalnom tko vas šiša".
Izgubi li se, u Hrvatskoj će početi Krčmarska Moskva", zajednički bijes na trojicu neodgovornih koji će biti pretvoreni u grešne jarce" i javno kamenovani. Neće tada biti ugodno ni Biliću, na nj će se istresti druga vrsta ljutnje - prigovor da je bio isključiv" i da je trebao biti spreman na kompromis". Bit će tada pas mater" i nesavitljivom selektoru-rockeru i neposlušnim folk-igračima.
Da nam nogometaši nisu akademici, to nam je odavno znano. Ali da su ludi za narodnjacima saznali smo kada su i odlazak u Njemačku otišli slaviti u zagrebačku Ludnicu. Nitko nije očekivao da će otići slaviti u "Lisinski", ali ni da će ludovati u Ludnici. Jer njihovi uspješni prethodnici po trijumfalnom povratku iz Francuske ipak nisu svjetsku broncu proslavljali s cajkama. Njihova je maskota bila Severina, a njihova himna "Djevojka sa sela".
Nije ni to bio neki superzvuk, ali je mnogima ipak bio podnošljiviji nego istočnjački zvuci raznih folk-parada. Severinine pjesmice o nepostojećoj seoskoj pitomini nisu bili muzika tadašnjeg reprezentativnog stopera, Slavena Bilića. Još manje je izbornikova glazba - zavijanje zurli i harmonikaško prebiranje po dolapama. Glazbene razlike Slavena Bilića i većine njegovih bivših suigrača i današnjih igrača ne mogu se svesti samo na razliku ukusa. Tu su posrijedi i kulturološke razlike. Ipak, nije Bilić trojicu potjerao kući zato što vole ono što on ne voli.
Bilić je rocker i sigurno mu se ne dopada što se dopada Balabanu, Oliću i Srni. Oni su vrijedosno različiti svjetovi. To što su se neodgovorno ponijeli također pripada svjetonzoru koji je večeras spreman bančiti i pasti u dert, lupati čaše i samosažalno zapomagati čaše lomim, ruke mi krvave", a već sutra se pokunjeno kajati i u očaju se lupati po ludoj glavi". I očekivati da se to shvati kao mali nestašluk, da se sve svede na uzrečicu ma ljudi smo" i obećanje da se isto više nikad neće ponoviti".
Mentalitet već ćemo nekako" je i odveo trojicu nepromišljenih u Ludnicu. Moglo je biti i gore. Mogli su otići još neki ljubitelji iste muzike. A nije da ih nema. Uostalom, kada se plasman u Njemčku išlo slaviti odlaskom na narodnjake", jedino je odbio ići Niko Kranjčar, rekavši da ne sluša takvu glazbu. Možda su mu se i rugali da se ne zna opustiti", no dečko drukčijeg obrazovanja, bečkog djetinjstva i zagrebačkog šlifa pokazao je da je njegova kulturna matrica nešto sasvim drugo od matrice balkanskog jugoistoka. Olić, Srna i Balaban su skokom preko grane" i posjetom zagrebačkoj Ludnici pokazali da se nisu skinuli s narodnjaka. Drugi su vjerojatno u Brežicama preživljavali apstinencijsku krizu.
Kada nekome reprezentativcu od ozbiljnih priprema za nacionalnu selekciju može biti privlačniji rizik bedaste avanture, onda je tu možda posrijedi i ozbiljniji poremećaj vrijednosti nego što su glazbene. Nisu nenarodnjačke glazbene vrijednosti patriotskije od narodnjačkih. Ali, eto, pobornici su se narodnjaka pokazali neodgovornim i lakomislenim. Vjerojatno su se uzdali da će proći lišo, da će im selektor u ime viših interesa" progledati kroz prste. Ali ako nizozemski izbornik, Marko van Basten nije neodgovorno ponašnje oprostio jednom Ruduu van Nistelroyu ne vodeći ga u Njemačku, zašto su se Srna, Balaban i Olić nadali da bi Bilić oprostio njima? Neće valjda na koncu ispasti da ih je stari rocker" kaznio samo zato što vole narodnjake?
