Dvojica Japanaca u nedjelju ujutro kupuju suvenire na Souq Waqifu, čuvenoj tržnici u Dohi, koja je sada poput mravinjaka. Nemoguće je Souq Waqifom prošetati ovih dana od silne navale bučnih, gotovo pa već iritantnih, vječito euforičnih, nabrijanih navijača.
Japanci nisu takvi, osobito ne Japanci iz ove priče. Jedan od njih stoji ispred dućana, drugi se unutra još cjenka s arapskim trgovcem...
– Ja sam Hayashi Ryunosuke, student sam iz Tokija, imam 22 godine – govori nam Japanac izblajhane kose, s naušnicom.
Djeluje neraspoloženo, nekako pokislo, kao da su mu sve lađe potonule. Zašto?
– Zato što danas letim kući! – uzvrati Hayashi pa pogledom traži prijatelja, također studenta Mikiyu Takahashija.
– Mi smo se odlučili na sedmodnevni aranžman i ne ostajemo na najvažnijoj utakmici Japana! – otkriva Mikiya razloge razočaranja pa nastavlja:
– Tih sedam dana u Kataru koštalo nas je po tri tisuće dolara svakoga. Mi si više od toga ne možemo priuštiti. Naravno da nam je sada žao jer, kada smo si organizirali ovo putovanje, nismo ni slutili da će Japan pobijediti Njemačku i Španjolsku i ući u osminu finala. Na to nismo računali. Ovdje smo uživo gledali samo utakmice Japan – Španjolska i Južna Koreja – Portugal. Naravno da nam je sada žao što ne možemo ostati.
Koliko znate o Hrvatskoj, pitamo dvojicu japanskih studenata.
– Modrić, Kovačić, Mandžukić, Bida – odgovara jedan.
Vida, Domagoj Vida, ispravljam ga, a on se smije. Ali, što znate još o Hrvatskoj osim nogometaša?
– Predivna zemlja.
A koji joj je glavni grad?
– Ne znam – sliježu ramenima obojica.
Pa jeste li barem guglali Hrvatsku ovih dana, otkad znate da igra s Japanom?
– Nismo – sliježu ramenima obojica.
Kakva je Hrvatska na SP-u?
– Ne mislim da će Hrvatska sada biti bolja od Japana. Hrvatska je sada dosta stara. Modrić je već star, to znam – odgovara Hayashi uz golemi osmijeh.
Osim senzacionalnim rezultatima, Japanci su u Kataru izazvali veliku pozornost svojim ponašanjem na stadionima – opet čiste sve za sobom na tribinama. Jeste li i vas dvojica u tome sudjelovali, pitam dvojicu studenata.
– Jesmo, jesmo. To je dio naše kulture, u našemu je duhu da čistimo za sobom, to je za nas normalno. Činimo to i nakon utakmica japanske lige. A ponosni smo što su naši gradovi čisti – odgovaraju obojica.
Je li Doha čist grad?
– O da, koševi za smeće su posvuda. Uživali smo ovdje – zaključili su Hayashi i Mikiya i izgubili se u nepreglednoj masi.
Na kraju, još malo o higijenskim navikama japanskih navijača. Glasnogovornica Japanskog nogometnog saveza izjavila je kako Savez na svakoj utakmici isporučuje svojim navijačima osam tisuća vreća za smeće, s porukom "hvala" ispisanoj na arapskom, japanskom i engleskom.
Barbara Holthus, sociologinja koja je posljednje desetljeće provela u Japanu, također kaže kako je čišćenje za sobom ukorijenjeno u japanskoj kulturi.
– U Japanu biste uvijek trebali svoje smeće nositi kući jer na ulici nema kanti za smeće. Tamo od malih nogu učiš da si sam odgovoran za čistoću svog prostora – ističe Holthus dodajući da mnoge japanske osnovne škole nemaju domara pa je čišćenje prostorija prepušteno mlađim učenicima.
Ovo je Japanu sedmo uzastopno Svjetsko prvenstvo, a njihove navike čišćenja stadiona zadivile su svijet još u Francuskoj 1998. godine.
– Pa čišćenje stadiona događa se i na japanskim profesionalnim bejzbolskim utakmicama. Sve je ovo sasvim normalno – kazala je Mayama.
Mišljenja dvojice studenata su baš jako relevantna