Ivica je stajao gore, u cilju se ništa nije čulo, mama Marica je ustala, prekrižila se i pogledala u nebo iznad crvenog spusta. I osjetila se maksimalna napetost, gledao sam u osobu koja nam je podarila Janicu i Ivicu, dvojac koji je ispisao i ispisao stranice za hrvatsku sportsku enciklopediju. Je li to taj dan, taj lauf?
- Daj Ivo, daj! - vikala je mama.
Dvije kontrolne točke su pokazivale da je Ivica u zelenom. Ali, sad slijedi onaj najteži dio gdje su svi izgubili prednost. Svi osim Andre Myhrera. Ostalo je tako malo, Marica je gurnula glavu među koljena. Pa je podigla, posljednji pogled u veliki semafor. Ivica nije bio u zelenom. No, ruke su u zraku, Marica je slavila kao da baš njega čeka prijestolje i kruna.
- Za mene je najvažnije da je on zdrav, drugi? Ne za mene će uvijek biti prvi.
Godine prolaze, stres se ne smanjuje.
- Znate, ja sam mirna kad vozi slalom. Kad ga vidim na startu spusta, umirem od straha - reći će Marica.
Ivica se penjao na postolje.
- Ivo, Ivo!
Ivica nije čuo, zagrljaj je uslijedio pred ski liftom. Dugo su ostali sami sa svojim mislima. This time, next year. Ne, neće to biti utopija. Kladim se na Ivicu, jednom će i rezultatski ovdje postati kralj Sljemena. Bez štoperice je to odavno!
