O nogometu se uvijek može pisati, čak i onda kada se ne igra, pa je tako FourFourTwo, jedan od najčitanijih svjetskih nogometnih magazina, napravio izbor stotinu najvećih nogometnih trenera u povijesti. Ima tu očekivanih, a naravno i neočekivanih imena.
Među stotinu najvećih jedan je Hrvat. Rekli bismo onaj koji je ponajviše zaslužio da se ovdje nađe zbog kontinuiranih uspjeha.
Karijera našeg trenera lijepo je obuhvaćena na adekvatno velikom prostoru, a storija o šjor Iviću počinje ovako:
Jose se divio Iviću
‘Jose Mourinho osvojio je prvenstva u četiri različite zemlje, kao što je to uspio i Carlo Ancelotti. Na tom je popisu i Tomislav Ivić, čovjek kojega je sam Mourinho jednom opisao ‘trenerom svih trenera’. Evo zašto… ‘
Tako počinje priča o karijeri našeg velikog trenera, odnosno nižu se njezini najvažniji dijelovi, a to su, dakle, uspjesi s četiri europska kluba. S Hajdukom je Ivić osvojio prvenstva 1974., ’75., i ‘79.
Nakratko je stupio pod svjetla reflektora 1972. godine s mjesta trenera Hajdukova podmlatka. I uspio je pobijediti zagrebački Dinamo u finalu jugoslavenskog kupa. Kada je za stalno preuzeo momčad u sezoni 1973.–1974., Hajduk je imao momčad koja je prethodne sezone osvojila tek deveto mjesto. No Ivić je Hajduk odveo do dvostruke krune, prvi put u povijesti bilih.
Ponovio je isti uspjeh godinu dana poslije pa otišao u Ajax. No po povratku u sezoni 1978.–79. osvojio je i još jedno, treće prvenstvo.
Na mjesto glavnog trenera Ajaxa osobno ga je izabrao Rinus Michels, nakon što je Hajduk dobrano izmučio PSV u četvrtfinalu Kupa prvaka sezone 1975.–76. Kako se pokazalo, takva preporuka mu je trebala, jer Ajax je bio momčad koja je bila prvakom Europe tri godine zaredom, no nije osvojio prvenstvo također tri godine, nakon što je otišao Johan Cruyff.
Osvajao je brojne trofeje
Ivića je dočekala pobuna u svlačionici, navodi se u uglednom magazinu, pa je smirivanju situacije morao prionuti predsjednik kluba Jaap van Praag. I bio je u pravu, jer Ivić je prekinuo Ajaxov gubitnički niz već prve sezone.
U Anderlecht je naš trener stigao počekom 80-ih, a u Belgiji je imao zadatak vratiti jedan veliki klub na stare staze slave. Anderlecht titulu nije osvojio sedam sezona. Opet, već u prvoj sezoni prekinuo je taj gubitnički niz, a onda je s belgijskim gigantom dospio i do polufinala Kupa prvaka u svojoj drugoj sezoni u klubu 1981.–1982.
Anderlecht je pobijedio i Juventus da bi onda izgubio od kasnijeg pobjednika Aston Ville. U Portu, kamo je Ivić stigao 1988. godine, bila je nešto drukčija situacija, jer taj je veliki portugalski klub u tom trenutku bio prvak Europe. No u prvenstvu su bili zaostali za Benficom.
Ne samo da je Ivić to popravio u prvoj sezoni, nego je pri tome uspio izgubiti samo jednu utakmicu u prvenstvu sezone 1987.–1988. A osvojio je i još tri trofeja, Uefin Superkup u kojem je pobijedio svoj bivši klub Ajax, a onda i Interkontinentalni te portugalski kup. Njegovi su uspjesi tada impresionirali i mladog Josea Mourinha koji je često uživo secirao način na koji Ivić trenira momčad. Poslije je Ivić osvojio i španjolski Copa del Rey s Atlético Madridom, ali to će biti i njegov posljednji veliki trofej.
Pošteno će novinari uglednog magazina spomenuti da se Iviću pripisuje i kruna u petoj zemlji, Francuskoj, gdje je do pola sezone vodio Olympique iz Marseillea u sezoni 1991.-92. kada se vratio kući zbog rata kako bi obitelj odveo u Francusku. Nakon umirovljenja, navodi se u članku o našem treneru, Ivić je posjećivao i Stamford Bridge gdje ga je dočekao Mourinho koji mu je poklonio svoju biografiju s posvetom koja je glasila:
– Treneru svih trenera, nadam se da ću jednom osvojiti toliko trofeja kao i vi...
Kako je riječ o otočkom magazinu, ne treba previše pogađati tko
je za FourFourTwo najbolji trener svih vremena. Alex Ferguson, jasno. Njegova je karijera u ovoj temi opisana na vrlo originalan način, kroz šest utakmica koje su je obilježile i usmjerile.
Te utakmice obilježit će ga ne samo kao trenera, već i kao osobu koja je u trenerskom poslu uspjela zbog dovoljno želje za osvetom te u tom nastojanju nije bježala ni od raznih nadmudrivanja sve do točke ponižavanja. Često nakon što je i sam sa svojom momčadi bio ponižen. Možda će se neki među našim čitateljima prisjetiti utakmice Aberdeena protiv Real Madrida u finalu Kupa kupova.
Real je tada vodio još jedan veliki nogometaš, Alfredo di Stefano. Prije utakmice Ferguson mu je poklonio bocu viskija nastojeći ga natjerati da pomisli kako među Škotima vlada strahopoštovanje prema njemu i gigantu koji je vodio. No, nije bilo baš tako.
Poznata Fergusonova motivacija, ali i nekoliko taktičkih bravura doveli su Aberdeen do pobjede od 2:1 nakon 120 minuta utakmice.
Di Stefano je tada rekao kako Aberdeen ima nešto što novac ne može kupiti, dušu i momčadski duh temeljen na klupskoj obiteljskoj tradiciji.
Zatim je tu utakmica polufinala Lige prvaka protiv Juventusa 1999. godine. Iako je United u domaćem prvenstvu dominirao, u Europi nije ni približno tako izgledalo. U prvoj utakmici Juventus je bio momčad koja je trebala žaliti za propuštenim, kući su otišli samo s 1:1.
Nije izgledalo obećavajuće za United, pogotovo nakon što se ozlijedio Ryan Giggs. Ipak, Fergusonova psihologija u odnosu prema igračima, uz to što je uspio posebno motivirati Giggsovu zamjenu Jespera Blomquista, dovela je do toga da je momčad u drugom poluvremenu 2:0 uspjela preokrenuti u 2:3. I nastaviti dalje prema osvajanju trofeja.
Ukupno gledajući, popis se čini manje-više poštenim i zanimljivim te sadrži i neka imena koja bi možda ubrzo potonula u zaborav. Poput egipatskog trenera Hassana Shehate, koji je tri puta zaredom s Egiptom osvojio Afrički kup nacija. Pa onda najuspješniji njemački trener.
I nije Joachim Löw, a nije čak ni ‘on’, već je to trenerica Silvia Neid. Ipak, ako je zavidan prostor na 56. mjestu dobio trener Leedsa Don Revie koji je izgubio Kup velesajamskih gradova od Branka Zebeca, onda bi vjerojatno bio red da ovdje vidimo i još jednog našeg trenera, to bi bio upravo Zebec koji, znamo, nema zasluge samo u Dinamu, već i u klubu koji se zove Bayern.
Ovo su najbolji od najboljih:
Sir Alex Ferguson (1933.-2011.)
Do dolaska škotskog stručnjaka Manchester United imao je sedam naslova državnog prvaka, a na kraju njegove ere koja je trajala 27 godina bio je najtrofejniji engleski klub s 20 naslova prvaka i dva nova naslova prvaka Europe
Tomislav Ivić (1933.–2011.)
Splitski stručnjak je baš poput Mourinha i Ancelottija osvajao naslove prvaka u četiri različite države. Vodio je Hajduk, Ajax, Anderlecht, Galatasaray, Panathinaikos, Porto, PSG, Atletico M., Benficu, radio u Marseilleu, Monacu...
Otto Rehhagel (1938.)
Čuveni njemački trener izveo je možda i najveće čudo u povijesti velikih natjecanja jer je potpunog postranika Grčku 2004. doveo do naslova prvaka Europe. Čelični Otto imao je 65 godina kad je izveo to čudo.
Guy Roux (1938.)
Najveći trener jednog malog kluba u povijesti. Na klupi Auxerrea sjedio je od 1964. do 2000. godine, pa nakon kraćeg prekida od 2001. do 2005. Prošli su put od četvrte lige do naslova prvaka Francuske 1996. godine.
Nereo Rocco (1912.–1979.)
Osvajač dva Kupa prvaka s Milanom, njegove su momčadi pobjeđivale Cruyffon Ajax i Eusebijevu Benficu. Poznat po čuvenoj taktici catenaccio i tome što je na uzrečicu “neka pobijedi bolji” odgovorio– “Ne daj Bože!”.
Mario Lobo Zagallo (1931.)
Dvaput je osvajao SP kao igrač, a onda je 1970. kao izbornik dignuo Brazil iz pepela i doveo ga do naslova prvaka ujedinivši veličine poput Pelea, Jairzinha, Rivelina, Tolstaa. Taj Brazil gazio je sve pred sobom.
Johann Cruyff (1947.–2016.)
Vrijeme u Barceloni slobodno se može računati do pojave Cruyffa i poslije nje... U 89 godina Barcelona je osvojila 36 trofeja. S njim su na klupi podigli svoj prvi trofej prvaka Europe 1992. i još 51 trofej u samo 32 godine.
Vicente Del Bosque (1950.)
Veliki majstor iz Salamance prvo je dvaput pozlatio Real, vodeći i velike strane zvijezde, čuvene Galaktike, i domaće klince poput Raula. S furijom je postao europski i svjetski prvak. Igrači ga se nisu bojali. Voljeli su ga.
Valerij Lobanovski (1939.–2002.)
Najveći trener s europskog istoka, uz Michelsa najzaslužniji za razvoj totalnog nogometa sedamdesetih. Reprezentaciju SSSR-a doveo do finala Eura 1988., a s kijevskim Dinamom dvaput dobio Barcu s ukupno 7:0!
Michels i Van Gaal
Rinus Michels (1928.–2005.) bio je otac totalnog nogometa, a stil koji je postavio slijedili su brojni vrhunski nizozemski treneri poput Louisa van Gaala (1951.). Čak pet nizozemskih trenera osvajalo je Kup ili Ligu prvaka.
Brian Clough (1933.-2011.)
Jedan od najvećih otočkih trenera u povijesti, s malim Nottingham Forrestom osvojio je dva naslova prvaka Europe. O njegovoj kratkoj i neuspješnoj sezoni u Leedsu napisana je briljantna knjiga “The Damned United”.
>> Objavljeno sve o Modriću! Zavirite u luksuznu kuću i skupocjene automobile
Ovo je 100 najvećih trenera (izbor FourFourTwo):
1. Alex Ferguson, 2. Rinus Michels, 3. Johann Cruyff, 4. Bill Shankly, 5. Pep Guardiola, 6. Arrigo Sacchi, 7. Matt Busby, 8. Helenio Herrera, 9. Ernst Happel, 10. Valerij Lobanovskij, 11. Brian Clough, 12. Jose Mourinho, 13. Marcello Lippi, 14. Giovanni Trapattoni, 15. Vicente del Bosque, 16. Miguel Munoz, 17. Ottmar Hitzfeld, 18. Carlo Ancelotti, 19. Nereo Rocco, 20. Louis van Gaal, 21. Bela Guttmann, 22. Bob Paisley, 23. Arsene Wenger, 24. Fabio Capello, 25. Herbert Chapman, 26. Alf Ramsey, 27. Mario Zagallo, 28. Jose Villalonga, 29. Jürgen Klopp, 30. Jock Stein, 31. Helmut Schon, 32. Jupp Heynckes, 33. Kenny Dalglish, 34. Viktor Maslov, 35. Bill Nicholson, 36. Zinedine Zidane, 37. Guus Hiddink. 38. Udo Lattek, 39. Luiz Felipe Scolari, 40. Jill Ellis, 41. Rafa Benitez, 42. Albert Batteux, 43. Diego Simeone, 44. Tele Santana, 45. Bill Struth, 46. Bobby Robson, 47. Otto Rehhagel, 48. Luis Aragones, 49. Aime Jacquet, 50. George Graham, 51. Jimmy Hogan, 52. Sven-Göran Eriksson, 53. Franz Beckenbauer, 54. Willie Maley, 55. Carlos Alberto Perreira, 56. Don Revie, 57. Frank Rijkaard, 58. Luis Carniglia, 59. Vittorio Pozzo, 60. Tomislav Ivić, 61. Nevio Scala, 62. Stefan Kovacs, 63. Emerich Jenei, 64. Fernando Santos, 65. Carlos Bilardo, 66. Joachim Löw, 67. Gavril Kačalin, 68. Cesar Luis Menotti, 69. Hennes Weisweiler, 70. Carlos Bianchi, 71. Howard Kendall, 72. Dettmar Cramer, 73. Didier Deschamps, 74. Tina Theune, 75. Walter Smith, 76. Guy Roux, 77. Marcelo Bielsa, 78. Leo Beenhakker, 79. Enzo Bearzot, 80. Sepp Herberger, 81. Silvia Neid, 82. Fulvio Bernardini, 83. George Ramsey, 84. Alberto Suppici, 85. Richard Moller Nielsen, 86. Vic Buckingham, 87. Mircea Lucescu, 88. Stan Cullis, 89. Jupp Derwall, 90. Claudio Ranieri, 91. Raymond Goethals, 92. Juan Lopez Fontana, 93. Antonio Conte, 94. Feruccio Valcareggi, 95. Hassan Shehata, 96. Gerrard Houllier, 97. Roberto Mancini, 98. Vaclav Ježek, 99. Fatih Terim, 100. Roy Hodgson.
Ivić je za većinu njih iz prvih 10 bio nedostižan. Uglavnom je uvijek dolazio kad je bilo teško, kad su klubovi nazadovali, kada su ostajali bez najboljih igrača i uvijek je postizao rezultate i klub ostavljao u puno boljoj situaciji nego ga je zatekao. Naspram njega jedanFerguson koji je trenerska gromada nikada nije napuštao otok i trenirao klubove po Europi kao Ivić.