Hrvatski rukomet opet je u modi na svjetskoj sceni. Vratili su se oni dani slave koji su trajali desetak godina, u vrijeme Ivana Balića. Od 2003. do 2013. godine osvojili smo devet medalja na velikim rukometnim natjecanjima. Od 2014. do danas tek dvije, odnosno tri, računajući ovu najnoviju. Jer, srebro imamo u džepu. U posljednjih desetak godina osim te dvije medalje, srebra na EP-u 2020. i bronce na EP-u 2016., imali smo samo još jedno polufinale, na SP-u 2017. kad smo u Francuskoj bili četvrti. Ne kažem da će se ova dominacija nastaviti, ali potencijala imamo. Nakon SP-a oprostit će se Domagoj Duvnjak, možda još netko, premda takvih najava nema. Nakon ove medalje sigurno je da će Pešić ili Karačić još pronaći motiva da nastupe na Euru 2026.
Osim Duvnjaka, Karačića i Pešića, svim ostalim našim rukometašima ovo je prva velika medalja. Reći će oni uglas – ne i posljednja. A osvojili smo medalju s pola ozlijeđenih igrača i ta činjenica daje ovoj medalji još jednu, veću dimenziju. Igralo je srce, manjak kvalitete nadomjestili smo velikom borbenošću. I na kraju krajeva dobili smo svjetsku zvijezdu, svjetsku klasu u Dominiku Kuzmanoviću. Kako je taj dečko branio cijeli turnir, to je čudesno, naklon do poda.
Dagur Sigurðsson pridružio se Zovku, Kljaiću, Červaru, Goluži i Babiću. Svima njima zajedničko je što su s hrvatskom muškom rukometnom reprezentacijom osvojili medalju na velikim natjecanjima. Dagur je sad kompletirao svoju kolekciju medalja. S Njemačkom ima medalju s Eura i OI, s Hrvatskom sada ima i svjetsku medalju. Mnogi su vrtjeli glavama nakon što je preuzeo reprezentaciju, pa su je malo manje vrtjeli kada je s lakoćom izborio nastup na Igrama u Parizu. Onda su opet počeli vrtjeti glavom nakon katastrofalnog nastupa u Parizu i ispadanja u prvom krugu. Svjetsko prvenstvo u Hrvatskoj, Danskoj i Norveškoj bilo mu je posljednja prilika da se u našim krajevima zadrži malo dulje. I zadržat će se. Sada ga više ne zanima ništa drugo, ni Flensburg, ni Kiel, ni Magdeburg. Sada u svojim rukama ima generaciju mladića koji igraju srcem i koji na svakoj utakmici daju sto posto. Kakvo blago ima u rukama, Islanđanin je itekako svjestan.
Navijači su posebna priča. Nikad bolja atmosfera u Areni i nije tajna da su upravo oni zaslužni za ovaj put do finala. Ali, nije još gotovo. Arena se podjednako može napuniti i zdušno navijati za nešto više od dva tjedna, kada Zagrebu u Ligi prvaka stiže danski Kolstad. Eto prilike da se svi zajedno opet nađu na tribinama i pozdrave svjetske medaljaše – Srnu, Klaricu, Pavlovića i Glavaša. I Mateja Mandića, kojeg je samo ozljeda zaustavila da ne bude uz bok Kuzmanoviću.
