Ja beskrajno volim svoju rodnu Siriju, ali moja je budućnost u Hrvatskoj. Ovdje ću ostati i za Hrvatsku želim osvajati medalje. A tko zna, možda jednog dana u Zagreb donesem i naslov svjetskog boksačkog prvaka...
Govori nam to Tarek, dečko čiji se otac zove Muhamed Ali. Dakako, ne boksač Muhammad Ali, već liječnik koji je sa svojom obitelji 2013. pobjegao iz ratnog Alepa i skrasio se u Zagrebu. S njim su u toj životnoj drami do Hrvatske došli i supruga Suzana te sinovi Tarek i Fadel. A četrnaestogodišnji Tarek neki je dan postao kadetski boksački prvak Hrvatske u kategoriji do 48 kg i, kad pogleda u budućnost, vidi uvijek sebe s podignutim rukama u ringu.
– Učinit ću sve da moja karijera bude ovjenčana pobjedama – kaže ovaj Sirijac s hrvatskom putovnicom.
– Zanimljivo je da mi se otac zove Muhamed Ali i da on nema nikakve veze s boksom, a da sam ja, njegov sin, boksački prvak jedne države – nastavlja Tarek Kaoudahhan na tečnom hrvatskom jeziku. Iako je u ovu zemlju prvi put kročio tek prije četiri godine, hrvatski mu je odličan i bez brkanja padeža. I bez miješanja slova “p” i “b” što Arapi često čine jer u njihovu jeziku nema tih glasova.
– Bio sam doslovce klinac, imao sam deset godina kad je sustavno bombardiranje potpuno srušilo našu zgradu u Alepu. Odjednom smo ostali bez svega. Naš je život nestao u prahu i dimu. Tamo gdje sam do jučer spavao bila je hrpa cigli i željeza, a puka sreća da ispod toga nisam ležao ja i moja obitelj. Znam da smo u trenu spakirali to što je ostalo i krenuli, da nas je čekao težak put. Ali ne sjećam se više detalja, kad si mlad, sjećanja brzo ispare...
Imamo hrvatske putovnice
No sjeća ih se njegova majka Suzana, ali odmahuje rukom i govori kako je najvažnije da su se domogli Hrvatske.
Ali zašto baš Hrvatske, zašto ne Njemačke, Švedske...?
– Zato što svi mi imamo hrvatske putovnice. Pitate se kako? Pa moja je majka Hrvatica, Anka Filipović, iz Dragalića pokraj Nove Gradiške. Dok je bila djevojka, radila je u pošti u Jurišićevoj u Zagrebu u koju je često navraćao moj pokojni otac Burhan Aldin Tarabishi koji je tu studirao i slao pisma u Siriju. Brzo su se zaljubili i vjenčali, a onda otišli živjeti u Alep. I tako smo ja i moje četiri sestre rođene u hrvatsko-sirijskom braku – kaže Suzana, inače profesorica engleskog jezika koja bi u Hrvatskoj željela raditi kao prevoditeljica, ali već godinama ne nalazi posla.
Suzanin otac umro je još davno pa se majka Anka iz Sirije vratila u Slavoniju, a sad je, spletom nesretnih ratnih okolnosti, za njom došla i kći Suzana s obitelji.
– Ostale su se sestre raštrkale po zapadnoj Europi, a eto, mi smo ovdje – govori i uzdiše, iz čega je jasno da im je život težak i da neće moći još dugo izdržati ovako. Ipak su i oni, kao i stotine tisuća drugih Sirijaca, puno bolje živjeli u gospodarski razvijenom Alepu nego u Europi.
– U Alepu smo imali sve, radili, živjeli u bogatom gradu, lijepoj zemlji, a sada je to postala crna rupa na Zemlji. Ne znam uopće ima li tamo više budućnosti, ali ja se želim vratiti u svoj grad. Sve će se u Siriji smiriti, samo da iz naše zemlje odu svi stranci. Čim se oni maknu iz Sirije, mi ćemo nastaviti živjeti u multikulturalnoj sekularnoj zemlji.
Majka Suzana: Nemam straha
No njezin sin želi ostati u Hrvatskoj, hoće li to biti problem?
– Ne, on je moj heroj, neka samo nastavi ovdje. Hrvatska mu je dala sve i lijepo je od njega što se želi odužiti ovoj zemlji. U Zagreb smo došli u ožujku 2013., usred školske godine, a našu su djecu primili u poseban program. Išli su i na sate hrvatskog jezika i, kao što vidite, svladali jezik kao da im je materinski. Doista su nam svi ovdje pomogli, prihvatili nas – kaže Suzana.
A mladi boksački prvak kaže da ovdje već ima dobro društvo.
– Nitko me nikada nije ni krivo pogledao niti mi nešto ružno dobacio. Stvarno sam ovdje kao doma, još malo pa ću prirodno izgovarati i “kaj” – veli nasmijani Tarek.
Nemojte, molim vas, napominje, zaboraviti spomenuti moje trenere, Hrvoja Balena i Gorana Borovića. I Omega, klub u kojem sam prvi put udario boksačkom rukavicom u vreću. Ova sirijska obitelj intelektualaca i sportaša živi u Novom Zagrebu, u Zapruđu. Otac Muhamed Ali jedini radi, i to u Medicalu, tvrtki čiji je vlasnik također Sirijac, Mohamed Radwan Joukhadar. Svi oni pokazuju koliko su Sirijci uporni i obrazovani i kako se vješto integriraju u hrvatsko društvo.
Pitamo Suzanu kako kao majka, koja je iz ratnog pakla izvukla živu glavu, i svoju i svoje obitelji, podnosi kada joj se sin u ringu tuče s protivnikom.
– Nemam straha, samo ponos. Ja sam mu najvjernija publika, bodrim ga i znam da može do vrha...
A kad je već riječ o putu do vrha, pitamo Tareka je li mu Muhamed Ali, imenjak njegova oca, najveći boksački uzor.
– Ne baš on, draži mi je Tyson. Volio bih biti razarač poput njega. To je plan. Razarati protivnike i u Hrvatsku donositi medalje.
ahahahahahahaha bas "novinar" pise u arapskom nema glasova (p i B) pa kako izgovaraju molitvu "Bismilahirrahmanirrahim.".. sa kojim glasom