Filip Zubčić prošli je tjedan slavljem na veleslalomu u Japanu postao tek drugi hrvatski skijaš s pobjedom u Svjetskom kupu, a njegovu životnu priču ovaj smo put ispričali uz pomoć njegove najbliže obitelji- oca Tomislava (57), majke Jasne (54) i sestre Tamare (25). Cijelu natjecateljsku karijeru 27-godišnji Zagrepčanin ističe važnost obitelji za svoje uspjehe pa je tako i za svoju prvu pobjedu u Svjetskom kupu kazao da je to pobjeda obitelji.
I zato smo i zavirili u relacije spomenutih s Filipom.
A one nam se, nakon naših razgovora, doista čine blagotvornim. Krenuli smo s mamom koja, kao i svaka mama, drži barem tri zida svake uspješne obiteljske priče. Osim toga, baš je mama Jasna “krivac” što je Filip proskijao i što će dvije godine mlađa kći postati jedna od najvećih nada hrvatskog ženskog skijanja.
Sestra bila jako perspektivna
– Moj otac bio je profesor tjelesnog odgoja pa su i on i mama voljeli skijati, biti na friškom zraku te su tako i mene sa sedam godina upisali u Skijaški klub Medveščak. Za vrijeme bivše Jugoslavije ja sam bila prvakinja Hrvatske s 12, 13 i 14 godina, a sa 16 sam popustila u treninzima pa više nisam bila tako uspješna.
No, zato je mama bila jako uspješna u usmjeravanju Filipa, a potom i kćeri Tamare u alpsko skijanje.
– Supruga je bila ta koja nas je sve u obitelji učila skijati, pa tako i mene. Krenulo je s odlaskom na obiteljsko skijanje u Nassfeld, a mislim da je Filip na prvom svom natjecanju nastupio već s nešto manje od šest godina. Održavalo se neko dječje natjecanje na Sljemenu, a mi smo se kao obitelj došli malo zabavljati, sanjkati s Filipom i Tamarom, no Filip je vidio utrku i izrazio želju da nastupi. Sutradan smo se ustali ranom zorom, on najprije nije htio skijati, a onda je ipak pristao i promašio sva vrata, ali se doveo do cilja. Nismo imali srca kazati mu da ništa nije napravio, no bitno je bilo da je početni strah prošao, a već u sljedećoj utrci bio je osmi. Sa samo nekoliko mjeseci skijaškog staža na Platku osvojio je drugo, treće i četvrto mjesto iako se natjecao s tri godine starijima. Prvu međunarodnu utrku odvezao je u Seefeldu i bio je šesti. Već sljedeće sezone počeo je trenirati sustavno i postao prvak Hrvatske sa samo sedam godina – prisjetio se tata Tomislav kojeg smo pitali kada je prvi put pomislio da bi Filip mogao biti vrhunski skijaš?
– Dogodilo se to jako rano, kad me ranom zorom jedne subote probudio i vikao: “Tata, idemo na trening.” Ja bih u tom trenutku njegovu želju ignorirao, radije bih ostao u krevetu, no nisam ga mogao odbiti. Često me pitaju kako smo našu djecu uspjeli natjerati da idu skijati. Pa nitko nikoga tu nije tjerao da se ustaje u pet ujutro i izlazi na minus 10. Njima je to bilo zabavno. Uz takav njihov entuzijazam, već s 12-13 godina oni su postali članovi dječje reprezentacije.
>>> Pogledajte povratak Filipa Zubčića u Hrvatsku
Koliko god je tata Zubčić hvalio mamu, toliko je i gospođa Zubčić hvalila svog supruga:
– Da nisam imala supruga koji sve to skupa podržava, teško bih to sama izgurala. U većini slučajeva tate više podržavaju sport, a mame školu, no suprug i ja smo ovo zajedno odradili. Osim na treninge i pripreme, vozili smo ih i na instrukcije, kopirali bilježnice od njihovih školskih kolega, dogovarali ispite s nastavnicima...
A kad su učitelji u pitanju, mama Zubčić imala je potrebu pohvaliti nesvakidašnju susretljivost učitelja iz Osnovne škole Pantovčak.
– U školi smo doista imali veliko razumijevanje za Filipove izostanke. Njega i po tri mjeseca ne bi bilo u školi, a nije bilo moguće da sve predmete odgovara odjednom pa se razrednica Rosić pobrinula da napravi raspored odgovaranja. Posebna situacija je pak bila kada je Filip u petom razredu doživio jako tešku ozljedu, prijelom bedrene kosti na četiri dijela, pa je upitno bilo hoće li Filip hodati, a kamoli skijati. S obzirom na to da je deset tjedana bio zagipsan, kupili smo čak i bolnički krevet u kojem je učio, a kada bi naučio gradivo, predmetni nastavnik bi ga došao k nama doma ispitati. Tek nakon šest mjeseci stao je na nogu, a još dugo je bio na štakama da bi mu tek godinu dana nakon ozljede bile izvađene šipke.
Eto tako se kalio prvi hrvatski muški veleslalomski pobjednik utrke Svjetskog kupa. A što je bilo s njegovom iznimno nadarenom sestrom, djevojčicom koja je pobjeđivala na najjačim svjetskim dječjim utrkama kao što su Topolino, Pinokio, Škofja Loka i Val d’Isere?
– Nakon velikih uspjeha u dječjem skijanju, Tamara je bila uspješna prvu sezonu u FIS utrkama, no iduće godine dogodio joj se peh da je ostala bez trenera jer je otišao za servisera kod Ivice Kostelića. Ostali smo kratki oko logistike i 2013. je prestala, ali ne samo zbog toga nego i zbog zdravstvenih problema. Rekao bih da je to, na koncu, bila obiteljska odluka – kazao je tata Tomislav.
Tamara je sad u obiteljskoj firmi zaposlena kao direktorica. A ta obiteljska firma zapravo je Hostel 63 u Vlaškoj 63 gdje Zubčići iznajmljuju 10 soba, odnosno 36 kreveta, ali i nekoliko apartmana.
– Taj prostor u kojem je moj djed imao trgovinu kupaoničkog pribora bio je nacionaliziran, a vraćen nam je denacionalizacijom – kazuje mama Jasna koja se brine i o hostelu, baš kao i Tamara koja pak ističe: – Tijekom sezone, u udarnim mjesecima, ne možemo se žaliti na popunjenost. Štoviše, kada bismo imali i dvostruko veći kapacitet, sve bismo iznajmili.
Na ideju o ugostiteljskom objektu došao je tata Tomislav koji za sebe kaže da je cijeli svoj život imao neke svoje biznise:
– Ispočetka sam se bavio tekstilom, potom građevinom, a evo sada je ugostiteljstvo. Kada smo se 2011. na to odlučili, u Zagrebu je bio samo jedan hostel, a vidjelo se da Zagreb posjećuje sve više stranaca.
Tekstil, građevina, hostel
Kad smo već kod tate, pitali smo ga kakav je Filip sin?
– Filip je dobar dečko i brižan sin. Mi kao roditelji nekad znamo prigovarati, ne paše nam ovo ili ono, no on je vrlo normalan dečko. I Tamara je brižna sestra i kći. I to mi je najbitnije da su si njih dvoje tako bliski. To mi je bila roditeljska obveza, to je za mene značilo uspjeh.
Kada je u dalekoj japanskoj Naebi Filip izborio ovu pobjedu o kojoj se još uvijek govori u hrvatskom medijskom prostoru, još iz ciljne ravnine nazvao je sestru.
– Uvijek se čujemo nakon utrke i prokomentiramo rezultat i skijanje. U utorak smo proveli cijeli dan skupa, a u srijedu je već otišao u Hinterstoder. Uvijek kada dolazi kući, a to je tijekom sezone rijetko, ja si prilagodim dan. Jako smo vezani, nikad se u životu nismo posvađali, a da to već za pet minuta nismo izgladili.
Na doček bratu u zračnu luku Zagreb Tamara je dojurila iz Italije.
– Dva do tri tjedna godišnje radim kao instruktorica skijanja, no kada smo vidjeli situaciju u Italiji, povukli smo se na vrijeme.
Kada vam se član obitelji bavi teškim i opasnim sportom kao što je skijanje, onda su mame te koje obično najviše strepe. No, ova mama ipak je bila skijašica pa se više pribojava nekih drugih stvari.
– U doba SFRJ čak sam vozila dva spusta pa znam što je to. Sada je Filip i zreliji nego prije 4-5 godina kada je znao juriti kao manijak. Zapravo, najveći strepnju meni izazivaju sinovi i suprugovi dugi letovi zrakoplovom.
>>> Pogledajte razgovor s Filipom Zubčičem
čestitke filipu, čestitke obitelji no zna li se tko je majčinoj obitelji oduzeo dom.