Sabrina Goleš (57) bila je osamdesetih jedna od najboljih tenisačica u bivšoj Jugoslaviji. Bila je prvakinja Jugoslavije u svim kategorijama, a 1983. godine službeno je bila treća svjetska juniorka. Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine, gdje je tenis bio pokazni sport, osvojila je srebrnu medalju izgubivši u finalu od Steffi Graff. Iste godine igrala je finale FED kupa i bila 27. na WTA ljestvici.
Moja prva ljubav je pingić
– Moja prva sportska ljubav bio je ustvari stolni tenis. Čak su me roditelji upisali u stolnoteniski klub. No meni je bilo puno jednostavnije trenirati tenis jer smo stanovali ispod terena na Šalati. Voljela sam igrati i rukomet, ali kako sam kao mala počela postizavati sve bolje rezultate u tenisu, tako sam na kraju izabrala taj sport za svoj put – govori Sabrina.
Brzo je iz rekreativnog tenisa prešla u ozbiljni. Treninzi su bili sve jači, sve kvalitetniji i sve češći...
– Da, počela sam trenirati s deset godina, a s 12 sam postala prvakinja Jugoslavije. Bilo mi je lijepo odlaziti i igrati na raznim turnirima. Kad sam imala 14 godina, igrala sam s puno starijim igračicama i pobjeđivala sam ih. U to vrijeme velika suparnica bila mi je Renata Šašak. U toj prvoj fazi ona je bila bolja od mene i to me samo dodatno motiviralo. Htjela sam biti bolja od nje. Nas dvije odrasle smo zajedno i danas smo velike prijateljice. Puno toga, dobroga i lošega, prošle smo zajedno – istaknula je Sabrina.
Veliki uspjeh postigli ste u FED kupu gdje ste s reprezentacijom bivše Jugoslavije bili treći.
– Da, tada su za reprezentaciju igrale dvije Hrvatice – Šašak i ja te Slovenka Mimi Jaušovec. Nažalost, taj se rezultat nigdje u Hrvatskoj ne spominje kao uspjeh, već se pripisuje Srbiji, što nema nikakve veze. To mi jako smeta. Godinu dana prije za reprezentaciju bivše držale igrale su tri Hrvatice, Renata, ja i Tanja Dubravčić i bile smo osme. Ni to se nigdje u Hrvatskoj ne spominje niti se cijeni. Smeta mi što se moja srebrna medalja s Igara ne cijeni dovoljno.
Kako je bilo na Igrama u Los Angelesu?
– Bilo se jako teško kvalificirati za Olimpijske igre. Srećom, upala sam izravno kao tada treća juniorka na svjetskoj rang-listi. U olimpijsko selo došla sam sedam dana kasnije od ostalih sportaša jer sam prije igrala na jednom turniru. Cimerica mi je bila Renata Šašak, a bilo mi je čudno uživo vidjeti neke sportaše koje sam ranije gledala samo na televiziji, primjerice Matu Parlova, koji je tada bio trener, i Krešimira Ćosića. Najviše sam se družila s košarkašima, odlazila sam na sve njihove utakmice. Što se tiče turnira, bila sam na rubu poraza u drugom kolu kada sam igrala protiv igračice iz Hong Konga. U finalu sam imala 4:1 u trećem setu, a onda su me počela boljeti leđa i Graff me na kraju pobijedila. Sjećam se da mi je medalju uručio Juan Antonio Samaranch. Španjolski tenisači koji su tada osvojili medalje prije nekoliko godina dobili su nagrade za taj pothvat. Kod nas se ta medalja uopće ne priznaje jer, kao, tenis je tada bio samo pokazni sport. U to vrijeme bila sam sama, druge vrhunske tenisačice imale su trenera, liječnika, psihologa, cijeli tim iza sebe. Ja sam uvijek na turnire putovala sama. Teško je bilo pronaći sponzore. Pomagali su malo roditelji, većinom sam sama financirala svoje odlaske na turnire.
Osjećate li se zaboravljeno?
– Moglo bi se tako reći. Nema me u medijima više od dvadeset godina. Ljudi su me zaboravili, ali boli me što me se Hrvatski teniski savez nikad ne sjeti kada su neke obljetnice – govori Sabrina koja je bila prva izbornica hrvatske FED reprezentacije, od 1992. do 1994. godine.
– Živjela sam na Floridi kada sam dobila poziv Saveza da prihvatim mjesto izbornice. Tada su za Hrvatsku igrale Ercegović, Murić, Palaversić i Matić. Sami smo skupili novac da bismo otišli na turnir u Atenu. Zadnje godine mog mandata ušli smo u svjetsku skupinu kada su nam se priključile Majoli i Talaja. Moram istaknuti da sam radila kao volonter, bez ikakve novčane naknade. Nije mi bilo ni važno jer je u to vrijeme bio jak nacionalni zanos pa mi ništa nije bilo teško. Htjela sam da ženska reprezentacija Hrvatske bude jaka kao što je u to vrijeme bila muška u kojoj su igrali Orešar, Prpić i Ivanišević.
Jeste li poslije mjesta izbornice imali trenerskih ponuda?
– Da, pitala me Nadin Ercegović da joj budem trenerica. Morala sam je odbiti jer mi je iskreno bilo dosta putovanja po turnirima i jednostavno nisam bila spremna za taj život. Poslije su došla djeca, imam tri sina, i više nisam razmišljala o tenisu.
Sva tri sina u tenisu
Žalite li zbog nečeg u svojoj karijeri?
– Žao mi je što sam prestala igrati s 25 godina i žao mi je što nisam produljila karijeru za dvije godine jer bih onda igrala za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine.
Igraju li sinovi tenis?
– Sva trojica su igrala, Marko je čak bio jedan od najboljih hrvatskih juniora jedno vrijeme, dobio je stipendiju u Americi, ali težak je to put, pogotovo za muškarce. Moraš biti poseban da bi uživao u tom načinu života. Nisam se puno miješala u njihove karijere, nisam se htjela nametati, ali možda bi bilo bolje da sam se umiješala, pogotovo u Markovoj karijeri. Oni vjerojatno nisu bili svjesni kakvu sam ja imala karijeru. To su saznali kada su igrali na turnirima, onda me Marko u jednom trenutku pitao: "Mama o čemu oni to pričaju?" Danas su, naravno, svjesni mojih uspjeha.
Danas živite život izvan tenisa?
– Tako nekako. Prvo sam odgajala djecu, potom sam radila u suprugovoj tvrtki, pa sam se bavila bolesnim roditeljima... U međuvremenu mi je umro otac, imala sam tako neke stresne obiteljske situacije – zaključila je Sabrina.
>> Pogledajte kako je Mario Cvitanović komentirao veliki uspjeh Hrvatske
Prisvajaju i Gundulića i Držića, a di ne bi "teniserku"!