Španjolska nogometna reprezentacija prije deset godina bila je nezaustavljiva sila koja je osvojila, u tim trenucima, tri posljednja velika nogometna natjecanja (Euro 2008., SP 2010., Euro 2012.). Sadašnja španjolska nogometna reprezentacija u proteklih pet godina samo niže rezultatski gaf za rezultatskim gafom, tko god bio izbornik na njihovoj klupi.
Posljednji gaf je doživjela u iznenađujućem 2:0 porazu kod reprezentacije Škotske u utorak u drugom kolu kvalifikacija za Euro, ujedno i već u drugoj utakmici novog izbornika, 61-godišnjeg Luisa de la Fuentea na klupi. Nogometaši Španjolske svoje izlike za novi sramotan poraz pronašli su u sucima i ponašanju protivničkih igrača.
- Oni imaju taj stil igre i to moraš poštovati, ali to je smeće. Uvijek kradu vrijeme, provociraju, padaju, za mene to nije nogomet. Sudac ih je trebao požurivati, ali je on šutio. Frustrirajuć je ovo poraz, htjeli smo pobjedu, ali ovdje nije stvar u borbi ili u želji, stvar je u krađi vremena. Do suca je, ne do nas - rekao je kapetan španjolske reprezentacije i veznjak Manchester Cityja, Rodri.
Iako ima istine u tome da je Škotska dobrim dijelom susreta koristila činjenicu da ih sudac nije pretjerano požurivao, zašto kapetan španjolske reprezentacije ne govori ništa o trenucima aktivne igre? Da, Španjolska je u toj utakmici imala 74 posto posjeda, ali Škotska je ta koja je više puta u utakmici zapucala na gol (9:8), te je Škotska ta koja je u utakmici kreirala više izglednih prilika (2:0). Poanta je da nije bitno koliko vremena je bilo ukradeno, kad je tijekom same igre Škotska pokazala više, posebice u kontekstu želje za pogotkom.
I to je onaj najvažniji dio koji već godinama 'šteka' u španjolskoj reprezentaciji. Samo u posljednjih pet godina možete pronaći minimalno 15 utakmica u kojima je Španjolska sa svojim sjajnim veznjacima sjajno kontrolirala posjed i imala inicijativu, kakva god ona bila, ali je na kraju ipak ili izgubila ili prosula bodove remijem. Glavni problem španjolske reprezentacije su napadači, a korijen tog problema seže još u 2012. godinu.
Španjolska je tada dominantno osvojila naslov europskog prvaka sa sad već kultnom 4-6-0 formacijom, kad je Cesc Fabregas, inače čisti veznjak, igrao poziciju lažne devetke. Od tog velikog uspjeha se u državi stvorio glasan narativ da je Španjolska toliko tehnički dobra da im napadač ni ne treba, pa su se tako u budućnosti više fokusirali na mijenjanje genijalnih veznih igrača Andresa Inieste i Xavija nego li na napadače.
Stoga danas u španjolskoj reprezentaciji usitinu postoji izniman vezni red u sastavu Rodri, Pedri, Gavi, ali kad uzmete u obzir o kakvoj nogometnoj velesili pričamo, njihov napad je zbog zapostavljanja trenutno nekoliko razina ispod bilo čega što bi se trebalo smatrati zahtjevima bivšeg svjetskog i europskog prvaka. Isto tako, koliko god bio dobar, nije ovaj sadašnji vezni red ni prilično kompleksan ni bogat talentom kao onaj 2012. u kojoj je Španjolska, osim Xavija i Inieste, na terenu istovremeno imala i kreativne virtuoze poput Davida Silve, Cesca Fabregasa i Juana Mate, dakle i toj moćnoj Španjolskoj trebalo je pet fenomenalnih, genijalnih veznjaka da nadomjeste nedostatak napadača, uz Busquetsa koji je čuvao leđa. Ako Španjolska želi imati uspjehe koju su ju totalno zaobišli u proteklih deset godina, morat će pod hitno, na bilo koji mogući način, utjecati na svoj bazen napadača, jer teško da će opet imati baš toliko veznjaka najviše svjetske klase kao nekoć za nadomještanje tog problema.
Četiri centralna napadača španjolske reprezentacije su u ovom trenutku Alvaro Morata, Iago Aspas, Borja Iglesias i Joselu, i ne govori se ovdje da je riječ o lošim igračima, dapače, nego se govori o tome da su standardi španjolske reprezentacije toliko visoki da je ovo vrlo vjerojatno najslabiji napadački roster u povijesti reprezentacije. Igrači poput napadački orijentiranih veznjaka, Danija Olma ili Mikela Oyarzabala se ne računaju u ovaj kontekst jer često im završnica nije prva na popisu zadaća koje moraju obavljati u utakmici, za razliku od spomenuta četiri igrača.
Daleko najuspješniju karijeru i daleko najveći igrački renome od centarfora iz sadašnjeg španjolskog saziva ima 30-godišnji napadač Atletico Madrida Alvaro Morata, koji je postigao 30 pogodaka u 62 nastupa za reprezentaciju, ali ni njegova klupska ni reprezentativna karijera nisu ni približno uspješne kao one španjolskih glavnih napadača iz prethodnih godina kao što su Raul Gonzales, David Villa, pa i Fernando Torres.
Da se razumijemo, Morata je napadač od kojeg ćete na 40 utakmica u svakoj sezoni sigurno dobiti između 10 i 15 pogodaka, dakle riječ je o napadaču sa solidnim kontinuitetom na iznimno visokoj razini. Međutim, isto tako nikad u karijeri nije pružio nijednu sezonu od s više od 20 golova koja bi ga možda barem pogurnula k društvu najboljih napadača svijeta, dok je, primjerice, svaki od prethodno spomenuta tri igrača (Raul, Villa, Torres) imao minimalno pet takvih sezona u karijeri.
Od Morate, koji barem ima karijeru s konstantom protkanu velikim klubovima (Juventus, Chelsea, Real i Atletico) nadalje sve ide relativno nizbrdo. Najviše što je bilo koji od preostala tri igrača napravio u svojoj nogometnoj karijeri je postao kvalitetan prvi napadač za momčad iz srednjeg ili donjeg dijela ljestvice španjolsog prvenstva, i nijedan od njih nema svijetlu budućnost jer su svi već prošli 30. godinu života.
Najbolji primjer toga je napadač Joselu koji je protiv Norveške u 3:0 pobjedi (tri dana uoči debakla kod Škotske) u svojem debiju ispisao lijepu priču s dva pogotka. No u priči postoji jedan mali problem, a to je da je Joselu debitirao za reprezentaciju dva dana prije svojeg 33. rođendana.
Nakon što su ga u karijeri redom zbog slabe napadačke forme odbacivali Hoffenheim, Eintracht, Hannover, Stoke City, Deportivo i Newcastle te nakon što u prvih deset sezona nijednom nije zabio dvoznamenkasti broj golova, Joselu je došao u Alaves gdje je nanizao tri sezone s malo više od 10 golova te isto učinio i ove sezone u Espanyolu. Lijepa je to priča za Joselua, ali moramo biti realni; u onoj Španjolskoj koja je prije desetak godina harala svijetom, igraču Joseluovog renomea i karijere ne bi bilo moguće ni 'prismrditi' popisu za reprezentaciju, a kamo li za nju debitirati.
Iago Aspas, sad 35-godišnji napadač Celte Vigo, je već godinama povremeni član reprezentacije, a u svojih 19 nastupa je nekoliko puta promašajima ili lošim odlukama koštao Španjolsku boljih rezultata, pa čak i na najvećim natjecanjima. Činjenica je da Aspas u Celti u posljednjih pet sezona zabija oko 20 pogodaka po sezoni, ali kad pogledate igru Celte i shvatite da im je on praktički jedini igrač koji se tijekom aktivne igre nalazi u kaznenom prostoru suparnika, nije to toliko fascinantna brojka.
Kad k tome dodamo da u punih godinu dana provedenih u Premier ligi Aspas kao član Liverpoola nije uspio postići ni pogodak, dolazimo do zaključka da je Iako Aspas, unatoč tome što je vrlo dobar igrač, ipak igrač daleko od klase poput jednog Raula, pa čak i jednog Fernanda Morientesa ili Pedra.
Posljednje ime iz trenutnog popisa napadača je ono Borje Iglesiasa, koji je zahvaljujući brojkama između 10 do 15 pogodaka u svakoj od protekle tri sezone u Betisu došao do statusa reprezentativca. Prije toga je, osim jedne dobre sezone u La Ligi za Espanyol (17 pogodaka), Iglesias ili bio član niželigaških momčadi ili imao sezone u La Ligi s po 3 ili 4 pogotka.
Kad pogledamo period u španjolskoj La Ligi od 2008. do 2012. godine (tada kad je Španjolska sve osvajala), zaključujemo da je samo u tom periodu bilo sedam igrača s učincima koje trenutno ima Iglesias, a koji tada nisu bili ni u najmanjim nadanjima za poziv u reprezentaciju. Ako vam taj podatak ne govori dovoljno o padu napada jedne od najrenomiranijih reprezentacija svijeta, onda vjerojatno nijedan drugi neće.
Još jednom vrijedi ponoviti - svaki od ova četiri igrača je iznimno kvalitetan nogometaš na trenutno visokoj profesionalnoj razini, ali za zavrijediti poziv u reprezentaciju poput 'furije' letvica je desetljećima stajala znatno više od "iznimno kvalitetan nogometaš na visokoj profesionalnoj razini". Visoka razina za ulaznicu u španjolsku reprezentaciju dugi niz godina nije bila dovoljna, morala je biti najviša.
Drastičnim spuštanjem te letvice, samim time i spuštanjem standarda, Španjolci se ne moraju čuditi zašto sve češće kiksaju i zašto su izgubili od, u toj utakmici, opasnije Škotske. Definitivno ne trebaju tražiti izlike u sucima i krađi vremena, jer tako tek neće riješiti problem koji svoje korijene vuče već više od desetljeća.
