Danas je točno 30 godina od rušenja Berlinskog zida, a time je završena i dominacija DDR-a u sportu. Otkad je 1968. primljena na Olimpijske igre, Demokratska Republika Njemačka profilirala se kao globalna sportska velesila koja gleda u leđa samo supersilama SAD-u i SSSR-u.
Država čiji su se sportaši od 1956. do 1964. natjecali u združenom njemačkom timu prvi je put samostalno nastupila na Zimskim olimpijskim igrama u Grenobleu, a oprostila se na Ljetnim igrama 1988. u Seulu.
U međuvremenu je preskočila samo Ljetne igre 1984. u Los Angelesu u sklopu bojkota članica sovjetskog bloka, s izuzetkom Rumunjske.
U ta dva desetljeća Istočna Njemačka zgrnula je 519 olimpijskih medalja, manje samo od sovjetske 774 i američke 624. Senzacionalno, zar ne, za državu od 17 milijuna stanovnika?
Istočnonjemački lideri naročito su likovali nad činjenicom da su njihovi sportaši osvojili skoro triput više zlatnih medalja od mnogoljudnije i bogatije Zapadne Njemačke: 192 prema 67!
Teror nad talentiranima
Međutim, fantastični sportski uspjesi na olimpijadama, svjetskim i europskim prvenstvima bili su rezultat državnog terora nad tisućama talentiranih sportaša, od kojih većina nije stekla slavu, ali je izgubila zdravlje.
Za vođe DDR-a sport je bio propagandni alat za pokazivanje nadmoći komunizma nad zapadnim kapitalističkim društvom na svjetskoj sceni.
Međunarodni sportski uspjesi omogućavali su političarima da sami sebi čestitaju na oblikovanju savršenih ljudskih strojeva bržih, skočnijih i snažnijih od konkurencije.
Da bi ostvarila sveti cilj, država je ulijevala novčanu potporu u sportove ocijenjene najprikladnijima za iskazivanje njemačkih tjelesnih vrlina – atletiku, biciklizam, veslanje, plivanje, boks, rukomet, sanjkanje i druge. Sportska strategija DDR-a uključivala je željeznu disciplinu na granici s torturom i tajno ozakonjenu upotrebu štetnih sredstava za poboljšavanje izvedbe.
Vlastodršci su se pobrinuli da baza iz koje će crpiti vrhunske sportaše bude što šira. Vlada Waltera Ulbrichta 1959. je smislila slogan “Svi na svakom mjestu – vježbajte jednom tjedno” radi poticanja naroda da masovno sudjeluje u sportskim aktivnostima. Šezdesetih je jedna petina stanovnika bila učlanjena u državne sportske organizacije, a krajem osamdesetih djelovalo je 25 specijaliziranih sportskih akademija za djecu i mlade.
Ovlašteni su stručnjaci obilazili igrališta u potrazi za talentima i novačili ih vrlo mlade u državni sportski program, a unovačena djeca nisu ni slutila kakvim će strahotama biti podvrgnuta.
Od 1961. sportski internati širom DDR-a svakodnevno su “hranili” štićenike tabletama, pićima i injekcijama, no ono što su predstavljali kao vitamine i minerale bili su muški spolni hormoni, anabolički steroidi i metamfetamini u golemim dozama radi izgradnje mišića i natjecateljskog duha.
Nikada nisu vidjeli etikete
– Kad bi mi liječnici davali injekcije, tablete i napitke, nikad nisam pitala zašto ni vidjela etikete – priznala je odbojkašica Katharina Bullin.
Treninzi su bili nalik na vojničku obuku, a tko je propustio obaviti zadatke i ispuniti norme, bio je brutalno kažnjavan. Za nekoliko grama iznad propisane tjelesne težine iscrpljeni bi sportaš ostao bez objeda ili bi morao odraditi dodatne vježbe. Tko se više puta ogriješio o disciplinu, bio bi izbačen iz internata i osramoćen.
Afirmirane je sportaše pratila tajna služba Stasi tražeći naznake nezdravog života, ideološkog skretanja ili planova za bijeg na Zapad. U dosjeu zgodne klizačice Katarine Witt, iskopanom poslije pada komunizma, pronađene su špijunske bilješke o terminima i trajanju njenih “druženja” s dečkima. Među zaduženima za kontrolu sportaša našli su se i njihovi bližnji u koje nikad ne bi posumnjali.
Najlošije su prošli oni koji su najbezobzirnije tovljeni hormonima. U početku režima treninga, nesvjesni posljedica otrova koji uzimaju, tek su pretkraj karijere ili u sportskoj mirovini shvatili da su bili žrtvovani.
Trostruka olimpijska prvakinja i svjetska rekorderka u Moskvi 1980. Rica Reinisch imala je nekoliko spontanih pobačaja i opetovane ciste na jajnicima. Europska prvakinja u bacanju kugle 1986. Heidi Krieger poprimila je naglašeno muška obilježja i devedesetih operacijom promijenila spol.
Nakon pada komunizma, nove su vlasti procijenile da je 10.000 sportaša bilo zahvaćeno centraliziranim i sustavnim državnim programom dopinga koji im je uzrokovao bolesti bubrega, jetre, srca, krvnih žila, mozga, kostiju i zglobova. Od te vojske bolesnika samo je desetina dobila odštetu koju je 1993. propisala vlada ujedinjene Njemačke.
Većina nije mogla pribaviti dokumente kojim bi dokazali da ih je DDR trovao jer su istočnonjemački dužnosnici u panici uništili dio arhive, a nešto je papirologije kasnije propalo u poplavama. Nekoliko je odgovornih za smišljanje i provođenje projekta stvaranja umjetnih supersportaša osuđeno, ali je javnost ocijenila kazne blagima u usporedbi sa štetom koju su nanijeli tisućama mladih. Tvorac dopinškog programa, bivši ministar sporta Manfred Ewald, dobio je samo 22 mjeseca zatvora – uvjetno.
Komunizam je bio kao nacizam samo sa odgođenim djelovanjem