Srpska tenisačica Dejana Radanović ima 27 godina i 243. je tenisačica na svijetu. Najbolji plasman joj je bio 187. mjesto, a od nagrada na turnirima ja zaradila nešto više od 200 tisuća dolara. No, kaže da svaku godinu završava u minusu.
- Prošle sam godine na jednom turniru bila u plusu, a odigrala sam ih 17, 18. Osvojila sam turnir u Skoplju. Ako je nagradni fond bio 40 tisuća dolara, pobjednica dobiva otprilike deset posto. Tamo gdje je ždrijeb s 32 igračice uglavnom bude deset posto. A turnir koji sam ja osvojila imao je 48 igračica, dakle 16 više, pa oni 40 tisuća dolara dijele na sve nas. Tada sam kao osvajačica dobila 4000 i bila u plusu, a tu su i gorivo, hotel i sve to. Na kraju sam otišla u Bugarsku i Kuršumliju i s ta tri sam se vratila s 1000 dolara zarade, a osvojila sam prilično jak turnir. Na ovoj razini si na svakom turniru u minusu - rekla je Radanović i dodala:
- Stalno si u crvenoj zoni. Tenis je sport, fizički i mentalno, šah u pokretu. Toliko stvari ima, stalno si u crvenom, da bi i na kraju bio u minusu. Onda bih se pitala, kao jedna glupa osoba, koliko se iscrpljujem da bih na kraju bila tisuće i tisuće u minusu. Nemam odgovor na pitanje zato što stvarno nema smisla.
Kaže da su troškovi ogromni.
- Jedan kolut žica za rekete košta 100 eura, a godišnje ih je potrebno deset. Tu su i avionske karte, oprema, plaćanje hotela po turnirima. Za jedan normalan, prosječan život tenisačice, da ne ideš u hotele s pet zvjezdica, osim u Indiji, otprilike treba između 30 i 60-70 tisuća eura. Kad platiš trenera, dvoranu, loptice, terene, troškove na turnirima, torbe... Cifra dođe do 200 tisuća.
>> Dinamo srušio Rijeku
Smatra da tenisačice ispod 150 mjesta na WTA ljestvici ne mogu živjeti od tenisa.
- Nitko od nas ne traži pola milijuna na računu ako smo 500. na svijetu. Ljudi samo traže normalan život. Ne znam što bi trebalo uvesti, ali možda neke plaće ili pomoć oko avionskih karata. Da možeš otići na turnir i ne brinuti se koliko si u minusu.
Na kraju je financira obitelj.
- Tata je zasad glavni i jedini sponzor. On je moj majstor, nemam ni od odjeće, proteina, opreme... Moram tati reći da mi da 100 eura za proteine, 50 eura za osnovne potrebe. Ne bahatim se, već su to osnovne stvari koje sportaš mora koristiti da bi se time bavio. Nemamo svoj džeparac, uvijek ovisiš o nekome i moliš nekoga. To je loše i jadno.
uvijek moze namjestat teniske meceve ako do 27 godine nije nista napravila