Potpuno smiren, pomalo distanciran, a opet u svemu... dečko plavih očiju kao i voda na kojoj vesla, takav je Ivan Piton (25). Još mlad, a pun mudrosti i životne filozofije, odlučio je podrediti sve sportu na vodi.
Inače, dio je hrvatskog četverca u kojemu su još Patrik i Anton Lončarić te Tomislav Šain. Na nedavnom su Svjetskom kupu u Plovdivu završili četvrti u disciplini četverac bez kormilara.
Spoj je to dva maturanta, studenta i diplomata koji odnedavno pokušavaju osvojiti veslačku scenu zajedno. A Piton je svoj put gradio preko Amerike. Nakon studija međunarodnih odnosa spakirao se i vratio doma kako bi mogao veslati.
Sve je podređeno veslanju
No, kako je uopće mladi Puljanin došao do tog sporta.
– Tata i djed su pomorci, oni još uvijek plove po Jadranu. Tako da je bilo pitanje ili veslanje ili jedrenje. Izbor je bio jednostavan. Trenirao sam i tenis, bio sam dobar, ali htio sam nešto s vodom. Prvi sam put u čamac sjeo s deset godina. Bila je dobra ekipa, družili smo se, počeli ići po natjecanjima i tako je krenulo.
Bio je dobar u dvojcu, a onda su rezultati odlučili da je četverac dobitna kombinacija. Spoj s ostatkom sadašnje posade bio je logičan slijed.
– Kratko smo zajedno. Ima posada koje imaju tisuće kilometara, godinama veslaju zajedno. Na primjer Poljaci koji su nas pobijedili u Plovdivu imaju više veslačkog staža nego mi godina. Mi smo tek par mjeseci zajedno no pokazali smo da nismo neka drugorazredna posada. A spojili smo se zato što braća Sinković i Damir Martin, oni su klasa za sebe. Onda imamo nekolicinu veslača iza njih koji su na visokoj razini. Imali smo nekoliko kombinacija i uspostavilo se da smo Šain i ja dobri u dvojcu, Lončarići također, i spojili smo se. Kako su Sinkovići već u dvojcu, to je zauzeta disciplina i Hrvatska može konkurirati jedino još u četvercu – objasnio je.
>> Lijepa tenisačica zagolicala maštu: Pogledajte u čemu je igrala, svi gledali samo nju!
Ono čemu se nadaju su Olimpijske igre 2020. godine.
– Šanse za OI su 50-50. To su sve dobre i brze posade, države koje ulažu puno novca u to. Dečki koji imaju riješeno životno pitanje i samo se time bave. Tako da tu malo kaskamo, ali mislim da smo brzi. Ako nastavimo ovako raditi možemo konkurirati.
Dečki su članovi veslačkog kluba Trešnjevka. Treniraju svaki dan, slobodnog vremena gotovo nemaju. A i financijski sve treba izdržati.
– Imam podršku kluba i Saveza, obitelji, radim sa strane kada stignem. No, nije lako financijski. Klub mi je omogućio da radim što volim, ne tražim ja puno. Sve je podređeno veslanju jer ili si 100 posto unutra ili zaboravi. Četverac bez kormilara mi je najdraža disciplina, brza je, tehnički zahtjevna. Zabavno je jer vas je četvero. Uvijek bude netko tko digne atmosferu, tko povuče, tko ima smiješnu priču... Lakše je ići iz dana u dan s takvim pristupom. Inače Tomislav ide na faks, na ekonomiji je. Mora učiti, Lončarići su u srednjoj... ali družimo se. Možda ne koliko bi se neke druge ekipe na našem mjestu, ali vrijeme koje prevedemo u čamcu na samo pola metra jedan od drugog je dovoljno. Dobro je da se malo razdvojimo. Dođemo svježi.
Naporan sport
Iako zna da se od veslanja ne može živjeti, razlog zašto se time bavi je jasan.
– To je akademski sport koji te tjera da sve vještine i upornost, predanost preneseš u društvenu strukturu, a ne da si samo sportaš. Dosta je naporno. Tijelo ti gori baš kao da si u vatri, srce ti je na 190 otkucaja kao da će ti iskočiti iz prsa, a čamac ide dobro. Kada se posada poklopi, to je tako lijep osjećaj da je to milina za opisati. Nemam riječi. To je ono što te stalno vuče nazad. Osjećaj kao da lebdiš po vodi. I mi svaki trening želimo doći u to stanje – kaže Ivan pa dodaje da je to i jedan od razloga zašto se nakon studija u Americi odlučio vratiti doma.
– Nakon srednje sam proveo godinu dana u Zagrebu, upisao sam brodogradnju na FSB-u. Onda su došle neke ponude, odlučio sam otići u SAD zbog iskustva. Dobio sam stipendiju na Sveučilištu u Washingtonu u Seattleu. Tamo sam htio završiti financije i međunarodne odnose, ali rastrgao sam se skroz pa sam završio samo međunarodne odnose. Uz to smo i stalno trenirali.
Usporedio je razinu veslanja u SAD-u i Hrvatskoj.
>> Pogledajte galeriju: 'Često je ozlijeđen jer se seksamo sedam do deset puta tjedno'
– To su dvije različite stvari, tu se spremamo za europska prvenstva i olimpijske kvalifikacijske, razina je viša. Nema mjesta za propust, intenzivnije je. Imamo dugoročne planove, gledamo stvari iz širokog kuta. Iako tamo smo možda trenirali više. Osim toga budžet faksa za veslanje je možda bio dvaput veći nego što hrvatsko veslanje ima za sve. Imali smo svu novu opremu, dobivali smo odjeće u tisućama dolara samo za trening, putovali po SAD-u po raznim natjecanjima. Sve se išlo avionom. Razina je visoka, dečki koji su tamo veslali osvajali su svjetske medalje. Bilo je zahtjevno, ali dobro. Bio je šareno, naučio sam puno o sebi, o svojim granicama. Upoznao sam puno prijatelja koji su prijatelji za život. Kao da imam braću po cijelom svijetu.
Iako svi s knedlom u grlu govore o američkom individualizmu, Ivanu je odgovarao.
– Da, moram priznati da mi se to sviđalo. Odgovaralo mi je, ali ovaj život tu je puno prirodniji i kvalitetniji za čovjeka. Okrutnije je tamo, ali individualizam dopušta neke slobode, teško je to opisati. Studirao sam i veslao i nisam imao vremena za duge kave tako da to mi je bilo O. K. Nikad nismo sjeli na kavu, uđeš u Starbucks, piješ stojeći i juriš na faks. No, tamo sam bio u poziciji gdje sam jako puno radio, brzo sam živio, ali nisam bio blizu obitelji. Shvatio sam da mi novac ne znači ništa.
Kada se govori o ozbiljnom sportu, govori se i o odricanjima.
– Postoje odricanja, ali ne bih to tako nazvao. To je moj odabir. Recimo u srednjoj školi su me čudno gledali jer bi ja rijetko išao van, u izlaske, putovanja. Bilo im je čudno što sam se budio u pet ujutro i išao na trening prije škole. Oni su to gledali kao odricanja jer ja nisam spavao duže. Odricanja zvuči herojski, kao žrtva, ali to je samo stvar odabira.
Ivan je dosta poduzetan, već ima neke poslovne planove, a i slobodno vrijeme koristi za ulaganje u sebe.
– Volio bih tu otvoriti tvrtku vezanu za nove tehnologije. Na putu sam da to ostvarim. Htio bih još na neko dodatno usavršavanje. Kada imam vremena crtam, šaram malo, a u zadnje vrijeme sam u tehnologijama, učio sam programirati. Kupio sam si knjigu kada smo bili na pripremama i počeo.
Osim toga, zanimljivo je da se okušao i u manekenstvu. Nosio je odjeću Roberta Severa na ovogodišnjem Bipa Fashion.hr-u.
– Prijateljica je vidjela da Sever traži modele i rekla da bi se trebao javiti. Robert me pozvao na casting i ponudio posao. Bilo je zabavno, upoznao sam puno zanimljivih ljudi. Bio sam jedan od rijetkih kojemu je bilo prvi put, ali ekipa je bila dobra tako da nije bilo teško. Stiglo je još ponuda, ali sam trenutačno sav u sportu, ako uspijem uskladiti vrijeme, vjerojatno ću opet nositi koju reviju – zaključio je Ivan Piton.
>> Nastup seksi plesačica na košarkaškoj utakmici pogledajte u videu na vrhu teksta
Najjače prezime, Piton xD