Poslije veličanstvenog povratka reprezentacije u Split na aktualnosti dobiva pitanje može li Šuker nastaviti svoju predsjedničku ulogu s obzirom na to da nije došao na najvažniji, odlučujući sastanak potkraj lipnja, opravdavajući to obvezom u inozemstvu, što je bilo nevjerodostojno i omalovažavajuće.
Fenomenalni strijelac iz prošlosti koji je na čelno mjesto došao voljom Zdravka Mamića i uglavnom izvršavao njegove naloge, poslije splitskog dogovora nastavio je svoje aktivnosti kao da se ništa nije dogodilo, pa je utakmicu gledao u društvu predsjednika Sabora i Vlade i ničim nije dao znati kako za taj spektakl nije nimalo zaslužan.
Bio sam sa Šukerom na večeri 5. rujna 2015. u Oslu uoči utakmice Norveška – Hrvatska. Prije toga od 1992., kao glavni urednik Večernjeg lista, predao sam mu šest Sikiričinih trofeja za nogometaša godine. Još sam vjerovao u njega. Ali već u Oslu počeo je pokazivati negativne strane svog karaktera.
Pružila mi se prilika predložiti mu da se postupno udaljava od Mamića. Nešto prije toga braća Mamić provela su mjesec dana u istražnom zatvoru. Šuker o tome nije želio ni govoriti nego je nastavio simpatično pripovijedati o svojoj majci koja mu je u Osijeku kuhala sarme prije treninga.
To je bio izvorni Šuker, ne ovaj. Šukerova nogometaška prošlost je besprijekorna, ali uloga na pozornici je slast. Dosadan život bez uzbuđenja može biti nepodnošljiv, Šuker tome nije mogao odoljeti i preuzele su ga silnice kojima se nije mogao oduprijeti.
Glavnu ulogu u ponovnom dovođenju reprezentacije u Split odigrao je Marijan Kustić, direktor HNS-a, koji postaje glavno ime Saveza i svakako vodeći kandidat za predsjednika kad god to bude na dnevnom redu, iako ni on nije baš u svemu idealan.
Šuker je u inozemstvu poznat kao nitko od naših nogometnih dužnosnika. On ne zna puno o osnovnim organizacijskim pitanjima nogometa u nas, niti ga to zanima, obuzet je prevelikom dozom taštine temeljene na prošlosti, a možda je pohlepan.
Kustićev minus je nedostatak formalnog obrazovanja, te relativno slaba popularnost čak i u nogometnoj javnosti, dok je u inozemstvu potpuno nepoznat. No, Kustić brzo zapaža i dobro predviđa, spretan je i uz sve formalne nedostatke u 45. godini iza sebe već ima i iskustvo kao saborski zastupnik i predsjednik Skupštine Ličko-senjske županije.
Velika je mogućnost da do obračuna između Kustića i Šukera dođe i prije redovite izborne skupštine 2022. godine. Šuker zasad ima prednost jer je poznatiji, u rukovodstvima su njegovi ljudi, odnosno pouzdanici njegovih ljudi. A nemoguće je da bi Kustić svima osigurao nastavak privilegija.
Dužnost predsjednika HNS-a je najprivlačnija i najosjetljivija od svih javnih dužnosti. Osim izvršne i sudbene vlasti, korisnost i popularnost su nemjerljive s drugima. Od rujna 1990. u toj se ulozi, prije Šukera, izmijenilo sedam osoba, ni jedna, osim privremene, nije svoje razdoblje završila mirno i bez repova.
Prvi predsjednik HNS-a u neovisnoj Hrvatskoj bio je Mladen Vedriš (1990.-1994.), nesumnjivo zaslužan i politički dosljedan, koji se „poskliznuo“ upravo na politici. Kada su se 1994. Manolić i Mesić odvajali od Tuđmana, Vedriš je pošao s njima.
Prije toga glavni izvršitelj u gradu Zagrebu, potpredsjednik Šarinićeve Vlade i predsjednik HGK poručio je da „ne želi biti zarobljenikom promašene HDZ-ove politike“, pa je napustio i mjesto predsjednika HNS-a. Nejasno je zašto je danas član „Mamićeve Dinamove skupštine“ i zbog čega ne prepoznaje promašenost te politike.
Poslije Vedriša, nešto manje od godine dana privremeni predsjednik bio je riječki liječnik i nogometni sudac dr. Damir Matovinović. Samo kratko, tri mjeseca na čelu Saveza bio je Đuro Brodarac. Njegova smrt 2011. u osječkom pritvoru pod optužbom za ratne zločine nema veze s razrješnicom u HNS-u u lipnju 1995. Brodarac je bio iznimno odan nogometu, ali ne i visokih dometa, to je i razlog ostavci.
Za novog predsjednika, do kolovoza 1996., izabran je dalmatinski i Hajdukov namjesnik Nadan Vidošević. Njemu se upravo sudi na zagrebačkom Županijskom sudu u aferi HGK – Remorker. Prema optužnici, radi se o 40 milijuna kuna. Poslije Vidoševića je na čelo HNS-a postavljen Josip Šoić, no njegovo predsjedanje trajalo je samo 10 mjeseci. Šoić je umro 2009. u 62. godini i kao direktor Komercijalne banke bio je osumnjičen za različite protuzakonite postupke, povlaštene kredite i nedopuštene donacije.
Branko Mikša preuzeo je dužnost predsjednika u lipnju 1997., kada više nije imao političke moći. Prije toga bio je ministar i zagrebački gradonačelnik od 1993. do 1995.
U studenom 1998. došao je Vlatko Marković i ostao 14 godina. Tvrdoća njegova karaktera bila je ponekad neshvatljiva, ili shvatljiva zbog pogibije četverogodišnjeg sina (siječanj 1978.), no on je bio lukav i djelovao je na više razboja. Jedan od njegovih prijatelja i pomagača bio mu je Slavko Šajber.
Marković je u jednoj situaciji imao sasvim praktičnu ideju: kada je 1978. doveo igrača Savu Marića, Srbina iz Crvenke, tražio je od mene da ne pišem Savo nego Tomislav, jer ga navijači neće prihvatiti. Nisam to želio, nego ga pitao kako su onda tako dobro prihvatili karlovačkog Srbina Rajka Janjanina?
Marković, zbog Save Marića, nije sa mnom razgovarao godinu dana. Posvadio se u jednom trenutku i s najboljim prijateljem Dražanom Jerkovićem, s Ćirom ga je pomirio tek Tuđman. Takav je bio Vlatko Marković.
Tudjen , ne seri ....Suker je najbolji predsjednik ikad.