Dovukli smo se do kraja, Dakar je u džepu – govorio je sa suzama u očima Danijel Šaškin nakon ulaska u cilj. Pokraj njega stajao je i pomalo uplakani Saša Bitterman.
Hrvatski dvojac tako je stavio točku na i svoje avanture za koju su se pripremali godinu dana – reli Dakar. Ove godine bio je dug 5500 kilometara, a oni su na kraju završili 35. od 126 automobila koji su krenuli sa starta. Bili su i 4. u klasi.
– Kako je za ovu godinu bila uvedena jedna nova klasa s manjim buggyjima, nama financijski dostupnija, tako smo se odlučili voziti. Mogućnost da vozimo otvorila se na proljeće prošle godine. Radili smo na tome i nismo htjeli nikome ništa govoriti – rekao je uvodno Šaškin koji suvozača Sašu poznaje 20-ak godina.
– Znamo se dugo. Posljednjih deset godina počeli smo se družiti i nastupali smo zajedno u nekoliko utrka na Prvenstvu Hrvatske, Slovenije i okolice, vozili smo u Portugalu u 10. mjesecu Svjetsko prvenstvo u reli rejdu kao test. Super se slažemo i prošlog proljeća odlučili smo da idemo. Svakom automobilistu i onome tko se bavi autosportom Dakar je san.
Važne fizičke pripreme
Pripreme za najtežu utrku na svijetu počele su rano.
– Počeo sam krajem 2017. godine s fizičkim i kondicijskim pripremama, trenirao sam s profesorom Milinkovićem.
Pripreme su trajale dulje od godinu dana i mi smo se, s obzirom na naše skromne budžete, koncentrirali na tu fizičku pripremu koja je na koncu i najvažnija ne bismo li izdržali sve te napore, nespavanje i slabu prehranu. Što se tiče samog automobila i testova, to smo odradili u Francuskoj, dva testa prošlo ljeto.
A kako to izgleda na terenu relija Dakar koji se sada vozio u Peruu?
– Organizatori se trude da vam zakompliciraju život, da vas dovedu do ruba pucanja. Tamo je sve pomno smišljeno i tako je napravljeno da vas upravo kada imate problema ulovi noć, a tada je loša vidljivost i teže je navigirati pa gubite san. Prosječno smo imali četiri sata spavanja i jedan topli obrok dnevno. Ako se krpate, morate paziti da ne pokvarite želudac raznim energetskim preparatima i čokoladicama. Morate baš paziti da sačuvate snagu. Prvi dan bude lakši, upoznavanje, a već drugi dan dolazite u grozne situacije i mislite da auto ne može proći kroz takve terene. Onda su uveli i “maraton days” kada nemate prateće ekipe, sami ste. To smo jedva preživjeli. Imali smo tehničke probleme. Dan odmora zapravo nije dan odmora, nego priprema za ono što slijedi. Sve je išlo prema težem. Naredali su nam se problemi, zadnja tri dana gotovo uopće nismo spavali. Počeli smo pucati po šavovima, ne vjerujete sami sebi. Mozak ne radi kako treba – prepričao je Danijel pa dodao:
– Krenule su priče zadnjih godina da Dakar više nije pravi. No dečki koji voze 15-20 godina rekli su da je ovaj bio daleko najteži do sada. Bio je nešto kraći kilometarski i imao je manje etapa. Vozio se 12 dana, ali bio je težak. No koliko kod problema su imali, nije im padalo na pamet da odustanu.
– Bilo je situacija kada smo mislili da je gotovo zbog tehničkih kvarova. Mi nikada ne bismo odustali, zbog umora ili bilo čega. Ja sam slomio prst, natučeni smo, kosti nas bole od pojaseva. Od nošenja kacige teške 1,6 kilograma po 16-18 sati imate glavobolje. Uz to ste prljavi, ne kupate se danima. A kada se i kupate, radite to u hladnoj vodi pa smo dobili i upalu mjehura. Drži vas adrenalin i naboj, prehladili smo se, pojeli smo nešto i pokvarili želudac, dehidrirali, ali to je kod svih tako – prisjetio se naš vozač situacija tijekom vožnje.
Da idu dalje, pomogla im je potpora.
– Zahvaljujući društvenim mrežama i potpori navijača išli smo dalje. Puno ljudi nas je pratilo, deseci tisuća dnevno. Kada bismo ulovili signal na mobitelu, vidjeli smo da nas naši voljeni, ali i nepoznati podržavaju. Uvijek bismo pronašli snagu, a imali smo i dosta sreće. Tri smo puta mislili da je gotovo, zadnji dan smo se prevrnuli na krov. No vozilo se vratilo na kotače pa smo uspjeli nastaviti. Sve u svemu, prošlo je fenomenalno, postigli smo najbolji hrvatski rezultat.
Nadaju se reprizi dogodine
Potpora iz Hrvatske bila je jaka, ali ni Peruanci nisu zaostajali.
– Oni su jako srčani i pristojni. Fotografirali su se s nama uz automobil. Dostupni su, ponosni, svi žele dobrodošlicu, svaki drugi ima peruansku zastavu. Iako je na prvu ta zemlja vrlo siromašna, oni su jako vrijedni, ništa im nije teško. Baš su me oduševili. A i zbog nogometaša su svi znali tko smo i što smo – ističe.
Šaškin je već jednom sudjelovao na reliju Dakar 2009. godine, a od tada se štošta promijenilo.
– Zakomplicirali su navigaciju, tereni su još teži. U Argentini je bila drukčija klima. Noć pada u drugo vrijeme, a svaki sat svjetla od presudne je važnosti. Uveli su i skrivene točke. Navigirate kao na otvorenom moru, nemate orijentira.
I Danijel Šaškin, ali i Saša Bitterman nadaju se novoj dakarskoj avanturi.
– Da, nadamo se. Ideja i želja je da samo složimo vozilo u Hrvatskoj. Nadam se, ako se uključi i kakav sponzor, da je to izvedivo – kažu.
Iako je Šaškin dobro znao što ga čeka, Bittermanu je ovo bio prvi reli Dakar.
– U navigacijskom smislu dosta sam se pripremao za takav tip navigiranja. Tu nam je dosta pomogao i Marin Frčko koji je nastupio na četiri relija Dakar. Tamo sam neposredno prije utrke razgovarao s profesionalcem koji se bavi navigiranjem. Što se tiče iscrpljenosti, djelomice sam znao da je to dio te priče, ali koliko god da se pokušate pripremiti, to vas iznenadi. Bitno je da pomaknete granicu umora, džoging i trčanje pomažu da ostanete što dulje koncentrirani i da vas umor kasnije svlada. Važna je i psihička priprema kada uđete u ciklus nespavanja i nejedenja, tu ste sam sebi protivnik – kaže Saša koji je u auto-moto svijetu više od 20 godina. Vozio je relije, brdske utrke, motociklističke utrke..., ali ovu će avanturu pamtiti.
– Dakar ću pamtiti po scenama kad smo misli da je gotovo, po noćima u pustinji, po samom cilju i mješavini osjećaja. Kada ne vjerujete da ste došli do kraja, a jeste. Po porukama koje vam stižu. Pamtit ću ga dugo, dugo. Još mi neke slike dolaze, nisu se slegli dojmovi, noću razmišljam o nekim situacijama koje mi se sada čine teže nego kada sam bio tamo – zaključio je Saša Bitterman.
Svaka čast dečkima, vjerujem da je bilo iscrpljujuće. Rezultat je vrhunski.