Pitate li Hrvate tko im je najmiliji Australac, mnogi će u trenutku riješiti dvojbu – Patrick Rafter, Zecova “četvrta” sreća, dečko kojeg je konačno pobijedio u finalu Wimbledona.
Sreli su se Goran i Pat opet, u srijedu navečer na terenu Stella Marisa, s reketima u ruci. U prijateljskom meču. No, prije meča sjeo je 46-godišnji Rafter u kafić. Taman je stigao iz Australije.
– Čovječe, vi Hrvati me baš volite – rekao je tu za stolom pa nastavio:
– Drag sam vam, znam... Evo, tip me na carini prepoznao, pitao: ‘Jeste li vi izgubili od Gorana?’. A što ću, priznao sam.
Zec je kriv za propale snove
– Taj sam – kaže nam Rafter.
Posljednji je iz generacije teniskih romantika, koliko god to zvučalo otrcano. “Kakav je on volej imao. Pa to ovi danas mogu samo maštati... Pravi frajer na terenu”, reći će i Ivanišević.
I njemu je Rafter najdraži muškarac na svijetu. Nakon sinova, dakako. Mi smo u Hrvatskoj slavili tog ponedjeljka prije 18 godina do besvijesti, a vi?, pitamo.
– Znaš, nekad se probudim u dva ujutro, mokar, znojan i trznem se iz sna, vidim se kako ljubim travu. Slavim titulu na Wimbledonu. I onda shvatim, sanjao sam... Ne šalim se. Ne mogu to zaboraviti. Pa i vas bi mučilo... Jer, nikad više, koliko god dobro igrao, nećeš doći natrag. To je prilika koja se, ako je propustiš, neće ponoviti. Bar ne u naše doba. Jer, danas imamo tri igrača (Federer, Nadal, Đoković, nap. a.) koja mogu osvojiti Wimbledon. Ili jednog (Nadal) koji može osvojiti Roland Garros. I to je to, a nekad je konkurencija bila puno veća, svi smo bili tu negdje.
Čega se sjećate iz tog meča?
– Bio sam nervozan. Pogotovo u petom setu. I nadmudrio me Goran. Ma kao kad malom djetetu uzmete lizalicu, eto toliko me povrijedio što me pobijedio. Nije to u redu od njega, neću mu nikad oprostiti – smije se Rafter.
Što ste mu rekli, tada 2001. godine, nakon meča?
– Prije meča nismo razgovarali. A o čemu bismo (haha)? Ali, kad sam izgubio, mogao sam birati – ponašati se kao mala beba ili muški stati i biti sretan zbog Gorana. Zbog svog protivnika. Bio sam tužan, razočaran, ali pokazao sam dobre emocije. I to jer je bila riječ o Goranu, dečku koji mi je oduvijek bio drag. Uspio je. Da je bio netko drugi s druge strane s peharom, a ja s tanjurom, ne bi bilo tako prijateljski. Ma Goran je oduvijek bio lud tip. Zabavan, genijalac, pa tko ga ne bi volio?
Kako ste proveli tjedan nakon poraza od Zeca? Gdje ste tražili utjehu? Ubrzo ćete se, krajem godine, povući iz tenisa.
– Bio sam na Bermudi. Bio je to tjedan iz pakla. Prijatelji su mi bili tamo, zvali me da izađemo, da odemo na večeru. No, ja sam ostao doma. Morao sam biti sam sa sobom.
A danas? Igrate tenis i dalje?
– Danas imam ispred kuće tenisko igralište. Nekad dođu prijatelji, pa malo odigramo. I krenem prema lopti, znam da ću je stići, a ona prođe kraj mene... Glava još misli da može, ali tijelo više ne sluša.
Što vam nedostaje iz teniskih dana?
– Putovanja mi ne nedostaju. Ona su me ubijala. Izgleda glamurozno, ali nije. Ma bio sam sretan što sam radio posao u kojem su se moji snovi mogli ostvariti. Ili nisu, ali za to je kriv Goran.
Bili ste broj jedan svjetskog tenisa? Na tjedan dana sredinom 1999. godine. Ali, na tjedan dana.
– Tako je! Pa i to se broji! Najkraći broj jedan ikad. Samo sam jedan tjedan bio prvi na svijetu i baš sam taj tjedan proveo na plaži i pio koktele. Slavio. Kad sam se već sljedeći tjedan vratio na turnir u Los Angeles, već sam bio pao na drugo mjesto. Tako da sam jedini “broj 1” na svijetu koji nikad nije odigrao nijedan meč, haha. To mi nitko ne može oduzeti! Ma ni Goran. Taj će rekord stajati zauvijek – veselo će Pat.
Gledali ste finale Wimbledona ove nedjelje?
– Ja?! Ma kakvi. Pa u Australiji je to bilo između 23 i 04 sata. U to doba ja spavam.
Veliki ste prijatelji s Ivaniševićem? Eto, potegli ste iz zemlje klokana sve do Istre. Zbog jednog meča.
– Prijatelji?! Čudan je naš odnos. Vadimo si mast kad god možemo. Evo primjer, i ja imam stadion kao i on. Njegov je tu u Umagu, no moj, Pat Rafter Arena je u Brisbaneu. I puno je veći, ima čak i krov! A njegov? Hehe...
Rafter opisuje kako živi na farmi. Daleko od svega.
“U Hrvatskoj me svi vole”
– Mala farma. 70 hektara. Neki imaju i od 10.000. I znate što radim? Imam jedan bager, Bobcat, i njime sam sve oko kuće raščistio. Pa zasadio novo. U blizini je i 40 krava, istina susjedovih, no ja pazim na njih jer ih napadaju divlji psi. Pazim susjedu na telad. A na plaži, koja je tri minute vožnje od moje kuće, gledam kako kitovi dobivaju mlade, ima i morskih pasa. I to gadnih. I vrlo gladnih – smije se Pat pa nastavlja:
– Kod nas je zima najljepša, 30 je stupnjeva, surfamo, uživamo.
Obitelj?
– Sin Joshua će za koji dan proslaviti 17 godina, a kći India ima 14. Imamo dvoje tinejdžera u kući, i to je za nas kao roditelje šou-program. Ma uživam. Supruga Lara lijepo se brine o meni, imam grupicu prijatelja. Živim povučeno, ne pojavljujem se puno u javnosti. I lijepo nam je malo opet biti u Europi.
Biste li došli u Hrvatsku da ste dobili Ivaniševića u tom finalu?
– Nikad! Pa morao bih bježati. Ili doći inkognito. A ovako, baš je lijepo, svi me vole. I ostajem tu, idem na Korčulu pa u Dubrovnik vidjeti gdje su se snimale “Igre prijestolja”. Sada sam turist.
>>> Pogledajte kako je bilo na velikom finalu na Šalati
Baš ugodan razgovor, Patrick je klasa za sebe. Sretno!