Nakon razlaza s Grasshopperom u proljeće 1985. godine, Ćiro Blažević odmah je dobio novi angažman – preuzeo je momčad Prištine u grčevitoj borbi za ostanak. Uz potporu euforične publike, uz Ćirinu magiju i Vokrrijevo golgetersko umijeće, Priština je na kraju sezone osvojila deseto mjesto. U povodu toga uspjeha Blažević je u posljednjem kolu prvenstva u Prištinu doveo veliku hrvatsku pjevačku divu Terezu Kesoviju. Gospođa Kesovija opisala je ovaj doživljaj u svojoj autobiografiji “To sam ja”.
'Dobit ćeš kopačke, 'vako si najbolja'
– Stadion u Prištini toga je poslijepodneva bujao i ključao pod užarenim lipanjskim suncem. Svaki pedalj prostora bio je ispunjen strastvenim navijačima, a kako i ne bi kad je to velik dan za nogometni klub Prištinu. Posljednja utakmica prvenstva u sezoni 1984./1985. “Ćiro, Ćiro, Ćiro, majstore”, orilo se sa svih strana, tisuće oduševljenih navijača izvikivalo je gromkim glasovima ime čarobnjaka koji je pred njihovim očima nemoguće pretvorio u stvarnost. Stajala sam s Ćirom uz rub travnjaka pomalo zbunjena i neodlučna. Nikada još nisam šutnula loptu na igralištu, a danas, evo, imam zadatak da počasnim udarcem označim početak važne utakmice. Osjećala sam tremu koju je nemoguće opisati.
– Sine, ti si zvijezda, moraš opal’t loptu najbolje što znaš.
– Ćiro, nemam ni dres, kako ću pucati u visokim petama, što ti je?! – požalila sam se u nadi da će Ćiro u zadnji čas ipak promijeniti suludu odluku.
– Ne brini, sine, sve će teb’ tvoj Ćiro nać. Dobit ćeš kopačke, a dres, što će t’, bona, dres, ‘vako si najbolja! U taj je čas klupski oružar već stajao kraj mene noseći u rukama kopačke i dres, oboje preveliko za najmanje dva broja, ali to Ćiru ne zabrinjava.
– Lako ćemo, sine, posluž’t će kopačke, ugurat ćemo nov’ne da ti ne spadnu s noge, bona, premazat ih crnom pat’nom i bit će ko nove, ko da su baš tebe čekale. Evo ti bijeli šal, prebac’ ga oko vrata i ajde sad kaži svom Ćiri što t’ fali.
– Ćiro, kako ću na centar igrališta, ti si lud, ne znam ja to – pokušavala sam na sve načine izbjeći dodijeljenu mi počasnu ulogu.
– Ne znam, ne znam, samo to znaš kaz’t, a ja t’ kažem da znaš i ne boj se, ja ću s tobom do centra, sve će teb’ tvoj Ćiro pokaz’t.
– A što ako opalim krivo? – izbacila sam svoj posljednji adut, ali Ćiro se ne da.
– Pa što, ne’š bit prva koja će krivo opal’t. Znaš li, sine, koliki igrači opale krivo pa ništa. Važno je, bona, da te danas svi vide, to je važno.
Moj “trijumfalni” izlazak na svježe pokošen travnjak, koji mi se učinio pet puta većim, navijači su pozdravili na nogama. “Ćiro, Tereza, Ćiro!” grmjelo je sa svih strana. Mahala sam rukama glumeći opuštenost, a zapravo mislila: “Majko moja, ako falim, smijat će mi se cijeli stadion.” Evo me na centru, netko postavlja loptu pred moje noge i naređuje: “Udri!” Moram šutnuti loptu kud puklo da puklo. I zamahnem ja svom snagom. Poletje lopta, ali poletje i kopačka s noge. Samo Bog zna na koju stranu. Razdragani navijači gromoglasnim pljeskom nagrađuju moj šampionski šut. S bijelim šalom oko vrata, elegantnim skokom kraj mene se zaustavlja “njegovo božanstvo Ćiro”, podiže me i na rukama iznosi s travnjaka praćen burnim odobravanjem za svoj zaštitnički čin. S mojih šezdeset i nešto kilograma na rukama, glasom koji lagano podrhtava priznaje:
– Svaka t’ čast, vala si muški opal’la! Želite li je uzeti za uspomenu? – našalio se klupski oružar noseći moju kopačku u ruci.
– Bogami, dobro ste šutnuli, jedva sam je našo! Takav kompliment doživi se samo jednom u životu. Kopačku ipak nisam uzela za uspomenu. Gradonačelnik Prištine odveo nas je u restoran na svečanu večeru nama u čast. Društvo je razdragano, oduševljeno. Svi se grle i pjevaju, a onda netko glasno uzvikne: “Tišina!” Gradonačelnik ustaje i nožem kuckajući po čaši najavljuje svoj govor.
'Razvaljuju vrata kad ti kažem!'
– Drugovi i drugarice, čast mi je i zadovoljstvo večeras u ime svih nas čestitati igračima, a posebno drugu Ćiri Blaževiću na velikom uspjehu kojim je još jednom dokazao da je najveći... To zavređuje jednu pjesmu naše Tereze. Drugar’ce Tereza, otpjevajte nam nešto, onako za dušu. Kako sam u Prištinu doputovala s nekog koncerta, Bula je kao i obično bio uz mene. Pogledali smo se u čudu. Okretala sam se oko sebe ne bih li ugledala kakav pijanino, ali nije bilo ničega.
– Meni je jako žao, ali nema klavira pa nema ni pjesme – rekla sam ne skrivajući zadovoljstvo.
– Koga nema? Šta, klavira? Ima, ima klavira – isprsio se gradonačelnik.
– Ajde, momci, mojoj kući na šesti sprat i donesite klavir, brže! Nakon nešto više od pola sata na ulazu u restoran začuje se buka i galama. Klavir je tu, ali su vrata dvorane preuska i ne može kroz njih.
– Šta ne može, razvaljuj vrata kad ti kažem! – naređuje šef grada.
– Ali, druže gradonačelniče... – Nema druže ovo i ono, rekao sam, razvaljuj vrata! Bula i ja užasnuti, ne možemo vjerovati, ali nemamo kamo. Nije to bila molba, nego naredba. Otpjevala sam nekoliko pjesama ne osvrćući se na Buline muke uz raštimani klavir.
zombi tereza