Nakon dočeka u zračnoj luci, a potom i onog vatrenog u njegovoj Dubravi, Tin Srbić dočekan je i u njegovu matičnom klubu Hrvatski sokol. A zdanje u središtu Zagreba, u kojem se skrasio naš najtrofejniji gimastički klub, olimpijski doprvak smatra svojim domom pa je kao "domaćin" prvi i dobio riječ. A tek onda su uslijedili čestitari među kojima su nam poruke njih trojice zapele za uho.
- Tin u ovoj dvorani živi od svoje četvrte godine da bi napravio olimpijskog srebra vrijednu vježbu koja traje 40-tak sekundi - kazao je predsjednik Hrvatskog gimnastičkog saveza Marijo Možnik, negdašnji europski prvak na istoj spravi (preča).
- To što je Tin postigao na granici je nemoguće misije, naći se na postolju između sportaša iz Japana i Rusije, iz zemalja iz skupine G8. Ja dolazim iz japanskog sporta i zato ću vam se, tebi Filipe i arhitektu ovog uspjeha treneru Lucijanu Krceu, duboko pokloniti - kazao je naklonivši se Neven Šavora, čestitar u ime Hrvatskog olimpijskog odbora na kojeg se nadovezao predsjednik Sportskog saveza grada Zagreba.
- Ovo srebro tim je veće jer se radi o sportu u kojem sportaš ne da nema pravo na loš dan nego nema pravo niti na loš trenutak, na lošu sekundu.
A baš na tu nemilost njegova sporta, u kojem nema drugog seta ni drugog poluvremena za popravak i dojma i izvedbe, referirao se i sam Tin:
- Svjestan sam te surovosti, no tek kada to osvijestiš tek onda možeš početi raditi ovakve stvari, tek kada se pomiriš s time.
Tin je i najavio da će ići na sve ili ništa što znači da je bio spreman i na lošiji ishod.
- Ja sam zapravo bio spremniji na lošij ishod nego na ovaj bolji. To je bio moj ulog. Kao da igraš poker. Kada riskiraš, ti moraš biti spreman da ćeš izgubiti. Moraš znati da je moguće da ti klizne ruka i da padneš, da doskočiš i napraviš veliki korak i budeš četvrti. A to je čak i lakše zamisliti nego onu dobru opciju. No, kada krene vježba to se makne. Meni je proletjelo mislima da možda ipak odradim sigurniju vježbu no onda sam sam sebi rekao da takvu priliku možda više neću imati i sve je dobro ispalo. Ja tu vježbu nisam odradio na taj trenutak nego na sve one silne treninge i na dobru formu.
A za nju je zaslužan trener Lucijan Krce koji je uz Tina od njegovih kikićkih dana.
- Tin je jako poslušan sportaš. Ne u smislu da su drugi neposlušni nego da vas sluša do kraja i da ne odustaje dok dogovoreno i ne realizira. Kada je bio klinac, kada je to trebalo, znao sam i podviknuti na njega, a sada nekako više koristim "diplomatske" metode.
Kada je Tin bio klinac s njim je dosta radila pokojna ukrajinska trenerica Svitlana Sergienko pa je učinio lijepu gestu njoj u spomen.
- Ova medalja je za nju jer mi je ona govorila da će se ovo jednog dana dogoditi, da ću ostvariti svoj olimpijski san. Svaki četvrtak s nama je radila treninge baleta, a zahvaljujući njenoj divnoj energiji to su više bile terapije.
A s puno dobre energije ovaj put Tina su dočekali prijatelji iz kvarta, koji su priredili i bakljadu, ali i tete iz vrtića.
- Pa to je sjajno da su me baš one dočekale, teta Goga i teta Marija. Zapravo, one su još bile i najluđe, sat vremena su se u zračnoj luci derale dok ja nisam izašao van. Sad kad ih pogledam, meni su one iste kao što su bile kada sam ja bio tako mali. I one su taj put prošle, bile su cijelo vrijeme uz moju mamu ali i uz mene.
I one su, gledajući njegov nastup, tih 40 sekundi strepile baš kao i njegovi ukućani.
- Kada sam nakon dočeka završio kod prijatelja, zamolio sam ga da odvrti moj nastup i da ga pogledamo zajedno. Zamislite, ja sam osjećao tremu dok sam u pet ujutro gledao svoj finale koji je gotov i za koji znam kako je završio. Meni je to teže gledati nego što mi je bilo teško kada sam to izvodio. tOnda mogu zamisliti kako je mojim roditeljima i sestri a pogotovo mami koja ne zna gdje je kada ja nastupam, ona mora ići šetati ili trčati. A onim ljudima iz Hrvatske misije koji su u dvorani došli navijati i to gledali uživo bilo je još napetije.
Srećom, napetostima je došao kraj i Tin će na više nego zasluženi odmor.
- Već u petak idem s ekipom na more. Kad smo to dogovarali smijali smo se kada je netko rekao "eto sredili smo more, sad samo još moraš Olimpijske igre obaviti". Drago mi je i zbog toga da sam izborio finale jer da nisam onda bih čekao dva tjedna da odem na more. Ovako sam se tek vratio i već za dva dana idemo. Jedva čekam da se odmorim, ali i jedva čekam da se vratim da počnemo ispočetka raditi ovakve stvari.
Bez obzira na skori povratak u dvoranu, na ovogodišnje Svjetsko prvenstvo neće ići ne samo zato kako bi oporavio problematična leđa.
- Doći će do promjene pravila, morat ću mijenjati vježbu i na tome moram što prije početi raditi. Trebat će mi možda cijela 2022. da to uskladim, a onda bi u 2023. to trebalo biti onako kako sam si ja to zamislio.
Pitali smo je li mu bungee jumping u planu aktivnog dijela odmora?
- Ne, no možda se dogodi spontano. Možda otpeljam ekipu u kojoj imam dosta papaka koji se boje visina i boje se skočiti pa ih možda uspijem nagovoriti.
U vrijeme slikavanja Tin se radio fotografirao sa tri vrlo važne dame u njegovu sportskom životu. Sa psihologinjom, profesoricom s KIF-a, Renatom Barić, sa nutricionistkinjom HOO-a Mimi Vurdeljom i glasnogovornicom Hrvatskog gimnastičkog saveza Kristinom Leovac koja se trudi osigurati da svaki od brojnih zainteresiranih medija Tina dobije malo za sebe.
