Dvadeset godina, devetnaest titula. Puni kao brod, puni svega, trofeja, novca, slave, uspjeha, europskih pobjeda i domaćih redaljki... Dinamo je u sezoni kada je, prema riječima Joška Jeličića, trebao biti prvi do Božića, završio - treći do Uskrsa. A Uskrs je, ove godine kao rijetko kada, baš jako kasno. I zaista, nema u tim riječima vještog i britkog HRT-ovog analitičara ništa sporno. Na isti način kako su završili prošlu sezonu, trebali su u plavim odajama nastaviti u ovoj. Trofejno, letalno za protivnike, najbolje za njih. Sve je izgledalo kao skrojeno po mjeri u najfinijem krojačkom obrtu na Ilici. Nije bilo dugih i zamornih europskih kvalifikacija, nije bilo potresa u klubu, fenomenalno očišćenom nakon "Dinamovog proljeća". Ma, bajka. Bajka s najslađim happy-endom trebala je to biti...
Kad ono, sunovrat i katastrofa. Sergej Jakirović je već proslavljen u Turskoj, u međuvremenu je plavim nebom prostrujao i Nenad Bjelica u maniri Napoleonovih sto dana, a onda je stigao i don Fabio... Kako, zašto, otkuda... To valjda zna samo on i ljudi koji su ga postavili na funkciju na kojoj je i danas. Da se razumijemo, ništa protiv Zlatne lopte nemamo, ali neke utakmice, a pogotovo gostovanja sa ove ili one strane Učke pokazala su i više no što bi mi eventualno mogli napisati.
Zaista, nema tih riječi kojima bi objektivan pratitelj svega onoga što se oko Dinama događa zadnjih tjedana, mogao opisati te trenutke. U razgovorima s nekima od njih, po zagrebačkim trgovima, ulicama i kafićima, mogu razaznati brojne osjećaje - tuge, nemoći, jada prije svega. Navijači bi, što su Dinamu odaniji, to brže obuli kopačke i zaigrali neku od sljedećih utakmica. Ili barem - bili još bliže terenu, što će svakako biti moguće jednom, tamo 2029. godine kada se ovogodišnji "božićni poklon" uprizori na mjestu današnjeg maksimirskog zdanja.
Pravo je pitanje, zaista, ima li pilota u plavom avionu? Rekli bismo, ima ih - previše. Kao da se, da to slikovito opišemo, grupa ljudi nagurava ispred vrata pilotske kabine dok zrakoplov leti bez kontrole. Svi bi htjeli, a nitko da barem nekako uspije sjesti za konzolu i uspravi letjelicu koja se okomito spušta prema tlu. Tako su sada, po najnovijim informacijama, u Dinamu odlučili ostaviti Cannavara na klupi za subotnju utakmicu s Osijekom jer...
Jer još uvijek nemaju sportskog direktora. Pa bi onda tom nekom, zasad još uvijek imaginarnom čovjeku, valjda, napravili medvjeđu uslugu instaliravši trenera sada. Što ako se taj netko ne bude svidjeo novom SD-u? Pa neće mu valjda tovariti da ga smjenjuje, a da još nije ni postavio laptop u svojoj kancelariji na katu...
I tako, dok Bruno Petković u Puli igra odvezanih kopački, dok se Istra poigrava s Dinamom kao da joj je u Pulu došao kakav niželigaš u kup-utakmici, Dinamo nema sportskog direktora. Pa što bi onda micali Cannavara... Situacija je to koju je zaista teško obrazložiti u trenutku kad titula, potencijalno i Liga prvaka, što znači novac, prestiž i sve ostalo, klize iz ruku.
Zagovornici takvog postupanja broje se u jako malom postotku. Oni će možda reći da tih minus osam za Hajdukom osam kola prije kraja nije velik zaostatak. Pokazat će prema rasporedu u kojem stoji da Rijeka dolazi na Maksimir 27. travnja, nakon čega plavi idu na Poljud, 3. svibnja. U istom dahu kazat će "uzimamo im šest bodova i titulu iz usta". Dogodi li se to, bio bi to scenarij luđi od lanjskog, nakon kojeg bi uprava Dinama mogla likovati mjesecima.
Zlo koje su Dinamu napravili Zajec i ekipa i hrpa zajeca koji su stajali iza njih neće se moći sanirati jedno cijelo desetljeće. Ako uopće!