Nakon po jedne medalje osvojene u četvrtak i petak, trećeg dana natjecanja na Europskom prvenstvu u Montreuxu hrvatski tekvondaši osvojili su dva odličja. I prvi put na ovom Prvenstvu zbilo se da je netko nastupio u finalu, a bio je to 20-godišnji Toni Kanaet, pristojan i uporan momak koji se izdigao tako visoko i unatoč nekim obiteljskim problemima s kojima je morao odrastati.
Nošen samopouzdanjem stečenim kroz pobjede na nizu ovosezonskih G1 turnira, Kanaet je osvojio srebro, svoju prvu seniorsku medalju, i predstavio se u svjetlu u kakvom ga priželjkujemo još od njegova naslova kadetskog prvaka Europe kojeg je izborio kao 14-godišnjak.
Nakon što je ekspresno eliminirao Rumunja Bitcoa (15:1) i nakon što je dobio velike bitke sa Turčinom Sunguom (noga u glavu u posljednjoj sekundi za 8:5) i Crnogorcem Radunovićem (7:4), Toni se u polufinalu poigravao s Talijanom Claudiom Trevisom (9:1).
- Talijan protiv moje prednje noge nije mogao ništa jer sam duži borac. Osim kondicijske razine, popravio sam ja i svoj način borbe, a i danas mi se sve poklopilo, baš kao i ove sezone sa zdravljem.
Nažalost, u finalu protiv Portugalca Ferreire (3:5) ponestalo mu je svježine pa će kao polaznik studija za trenere kondicijske pripreme morati još malo na sebi poraditi.
- Sretan sam zbog sretan, ali i tužan zato što nije zlato za koje su mi nedostajale sitnice. Mislim da sam taktički dobro odradio no ponestalo mi je snage, a s time i koncentracije pa sam napravio pogrešku koju sam platio sa tri boda. A ja ne smijem primati takve udarce.
Kad prođe nešto vremena, u tom kolopletu emocija, sreća će nadvladati tugu zbog propuštene prilike da postane prvak Europe. Uostalom, ovo može biti srebrni poticaj, ističe njegov klupski trener Veljko Laura:
- U finalnoj borbi Tonijeva prva noga nije bila na razini kao u borbama prije. Neka mu iz ove priče ostane žal za zlatom, da se tako motivira. Sveukupno pak, ja sam jako zadovoljan. S obzirom na odlične nastupe na vrlo jakim međunarodnim turnirima ja sam se potajno nadao da se ovo može dogoditi.
A dogodilo se u pravi trenutak, možda baš kada su neki počeli sumnjati da će ikad ostvariti ono što je najavio kao kadet. I upravo zato je Toni imao za potrebu apostrofirati ime jednog čovjeka.
- Za ovaj je uspjeh jedan čovjek zaslužniji od mene, a to je moj dugododišnji trener Veljko Laura Šišo zbog kojeg sam i zavolio ovaj sport. On me vodi od moje sedme godine i kao da mi je treći roditelj. On mi je pomagao da izađem iz kriznih situacija i bez njega ne bih imao ovoliko volje.
Osim Laure, s Tonijevim se razvojem na svoj način bavio i njegov imenjak Toni Tomas, inače glavni trener Kanaetova matičnog kluba Marjana, ali i glavni trener hrvatske reprezentacije. A on nas je upozorio na jedan važan detalj u sagledanju Kanaetova potencijala:
- Kada govorimo o razvoju sportaša među njima postoje akceleranti, ali i oni koji kasne za svojim kronološkim dobom pa tako i kasnije sazrijevaju, a Kanaet je jedan od tih. Možda zato on nema juniorskih medalja jer se stalno borio sa "starijima" i razvijenijima od sebe, no on kao senior ima vrlo veliku perspektivu.
>> Kanaet u finalu, Jelić treća, Sumić se oprostila
