Guy Roux 44 godine, sir Alex Ferguson 27, Arsène Wenger 21 godinu. Vjerojatno ima još trenera u svijetu nogometa s tako dugim neprekinutim nizom na klupi jednog kluba, ali ova su tri imena sinonimi za dugovječnost i trenerske ere. Mnogi su francuskog stručnjaka koji od 1996. vodi Arsenal već vidjeli na izlaznim vratima, no Wengeru je produžen ugovor.
U intervjuu francuskom L’Equipeu Wenger je govorio i o prosvjedima navijača, zahtjevima za njegovu promjenu, ali i budućnosti nogometa i trenerskog posla, velikim transferima, a otkrio je i jedan od razloga zbog kojih se tako dugo zadržao na klupi topnika iako je posljednji naslov osvojio 2004.
Wenger: Ljudi su zaboravljivi
L’Equipe: Gospodine Wenger, što je za vas najteža stvar u profesiji trenera?
Wenger: To što svaki poraz donosi košmar. Kad tako dugo radite u jednom klubu, pojavi se kompleks da poslije poraza samo sebe krivite. I to me sve više muči. Jer što dulje ostajete u klubu, to je veća i odgovornost. Razmišljate kolikim ste ljudima pokazali izlazna vrata, kolikima ste zagorčali život ili ih natjerali na plač. Kad potpisujete ugovor, recimo na dvije godine, prema nekim se stvarima odnosite pomalo nesavjesno, pa ne osjećate u tom trenutku što momčad znači navijačima. No, s vremenom otkrijete i pojavi se taj kompleks krivnje.
L’Equipe: Prošle sezone navijači Arsenala demonstrirali su protiv vas. Kako ste to doživjeli?
Wenger: Arsenalovi su navijači različiti, podijeljeni na razne grupe. Njihovi su nastupi ponekad i pomalo smiješni. Jednom je nad stadionom čak letio avion s natpisom protiv mene.
L’Equipe: Je li to utjecalo na momčad?
Wenger: Sigurno. To je postalo jasno kad su mi igrači počeli prilaziti s pitanjem: „Šefe, što se događa?“ Držao sam se neodlučno, a kolektivom su se širile priče. A nema ništa gore nego kad igrači vide da razmišljate o nečemu drugom. Morao sam jasno reći: „Dečki, ja sam s vama, samo nam trebaju pobjede.“
L’Equipe: Niste tada znali da ostajete u Arsenalu?
Wenger: Nisam. I to što sam se kolebao, odrazilo se na atmosferu u klubu.
L’Equipe: Zašto je došlo do takve situacije? Je li to poteklo od rukovodstva kluba ili od navijača koji su tražili vaš odlazak?
Wenger: Sam sebe mučio sam pitanjem jesam li još sposoban raditi u klubu. Kad vam u glavu uđu takve misli, kad je prisutna nesigurnost, pokušavate se usredotočiti samo na nogometna pitanja. Kritike mi teško padaju. Svatko želi biti voljen. No ne treba dići ruke, već raditi svoj posao. Psihološka stabilnost je umijeće odolijevanja stresu, iznimno važno u suvremenom nogometu, ne samo za trenere.
L’Equipe: Posljednjih ste godina imali puno tih stresnih situacija. Ljudi su brzo zaboravili što ste u 21 godini rada postigli u Arsenalu...
Wenger: Ljudi su zaboravljivi, razmišljaju samo o aktualnom. No situacija se kapitalno izmijenila od 2006. do 2015. godine: Arsenal se našao u financijskim problemima zbog gradnje stadiona, a u engleski je nogomet ulazilo sve više novca. Bila su nam potrebna sredstva pa smo bili prinuđeni prodavati najbolje igrače, a drugi su se klubovi pojačavali. Nekad čak i našim nogometašima! A zahtjevi navijača ostali su isti kakvi su bili i prije. Otvoreno kažem, nikad nisam bio pod tolikim pritiskom kao u tom razdoblju. Potpisao sam petogodišnji ugovor – bio je to uvjet banaka koje su financirale gradnju stadiona. I iskreno sam radio do kraja ugovora, iako je bilo teško. Ponosim se time.
Odlučio je ne mijenjati posao
L’Equipe: Ako bismo vas pitali koga vidite kao nasljednika na klupi Arsenala...
Wenger: Ha-ha! Ispričat ću vam nešto. Dođe trener k liječniku i kaže mu: “Što da napravim da bih živio što dulje?” “Brzo prekinite s trenerskim poslom. Nemojte piti ni pušiti.” “I onda ću živjeti dugo?” “Ne. Ali bar ćete imati prilike misliti kako živjeti dugo i sretno.” Kad sam to čuo, odlučio sam da ne trebam mijenjati posao.
L’Equipe: A kako vidite budućnost trenerske profesije?
Wenger: Prošlo je vrijeme kad je trener odgovarao za sve. Idemo u smjeru novog tipa vođenja. Sada je u mom stožeru dvadesetak ljudi. U 21. stoljeću za trenera je najbitnije da zna okupiti momčad.
4ever