U noći na srijedu, a u 19 sati po lokalnom vremenu, u Torontu će se dogoditi za tamošnju hrvatsku zajednicu jedna od najvažnijih sportskih predstava ikad odigranih. Vatreni će igrati protiv Paname, a iseljeni Hrvati i njihovi potomci moći će nakon 32 godine ponovno uživati u nastupu neke hrvatske selekcije na Svjetskom prvenstvu u njihovoj novoj domovini. Posljednji put kada su u tome uživali, bilo je u kolovozu 1994., kada se ondje održavalo Svjetsko košarkaško prvenstvo, koje je zbog srpske agresije na Hrvatsku oduzeto Beogradu i dodijeljeno Kanadi.
Sudeći po tome kako su tada dočekani i praćeni Kukoč, Rađa, Stojko Vranković, Komazec, Cvjetićanin i društvo, gotovo se možemo kladiti da će ovo za izabranike Zlatka Dalića biti nešto što će pamtiti, i prepričavati, do kraja života. Kako bismo osvježili i vlastito sjećanje, popričali smo s dvojicom tadašnjih reprezentativaca, Veljkom Mršićem i Josipom Vrankovićem, koji je kazao: – Svaka naša utakmica bila je spektakl za sebe. Dvorane su bile prepune hrvatskih zastava, a ja nigdje veću potporu reprezentaciji nisam doživio, ni kao igrač, ni kao izbornik ili kao zaposlenik HKS-a.
Nešto opširniji bio je Veljko Mršić, što je i razumljivo jer se on s tom iseljeničkom zajednicom jače povezao s obzirom na to da se i oženio kanadskom Hrvaticom. – Prvu utakmicu igrali smo u Hamiltonu, protiv Kube, i već tada osjetili smo iznimno snažnu podršku, ali ipak ne onakvu kakva se dogodila kada smo u Torontu, u dvorani Maple Leaf Gardens, igrali protiv Australije. Sjećam se da je od 17 tisuća gledatelja 13 tisuća bilo naših navijača. Ništa se na tribinama nije moglo vidjeti osim hrvatskih zastava i nikad takvo što nisam doživio ni prije ni poslije. U utakmici protiv Kanade čak smo imali jaču podršku nego domaća reprezentacija. Posljednje dvije, polufinale s Rusima i utakmicu za treće mjesto s Grcima, igrali smo na bejzbolskom stadionu Sky Dome, gdje je od 32 tisuće gledatelja bilo oko 20 tisuća naših navijača.
I Joke i Mrša uvjereni su da takvo što čeka i hrvatske nogometaše, a Veljko ističe: – Sjećam se da su nas po dolasku pratili tamburaši, čak i kada smo se išli akreditirati. Toga se sjeća i ovaj Večernjakov novinar, izvjestitelj s prvog mundijala na kojem je sudjelovala reprezentacija neovisne Hrvatske. Sjećamo se i kako je Toni Kukoč novinaru NBA Entertainmenta kazao: – Rat je nas Hrvate zbližio više nego ikada. Sretan sam što su nas naši sunarodnjaci ovako dočekali i što će biti naš šesti igrač. Osjećam se kao da sam u Hrvatskoj, a ne tisuće kilometara daleko od domovine.
Upravo je Kukoč, kao najveća zvijezda tog sastava, bio inspiracija gospođi Opačak. Ona je napravila XXXL tortu u obliku hrvatske zastave, s crtežom Tonija Kukoča i ispisanim imenima svih reprezentativaca. – Po ambijentu u pojedinim sam se trenucima osjećao bolje nego da smo igrali u Zagrebu – kazao je tada Mirko Novosel, u to vrijeme direktor reprezentacije.
Sjećamo se i druženja košarkaša s iseljenim Hrvatima i u obližnjem Norvalu, gdje su im brižne domaćice poslužile i tortu s 22 svjećice u čast 22. rođendana člana reprezentacije Mire Jurića. Zbilo se to na slobodan dan kada smo u Hrvatskom franjevačkom središtu "Kraljica mira" sreli i časnu sestru, tada 70-godišnju, Hijacintu Čuljak, koja je ovako doživjela nastup naših protiv Australaca: – Prvu put u svom životu bila sam utakmici i doživjela sam to kao himnu, kao veliku molitvu. Već po samom dolasku iz Bostona (gdje je bila pripremna baza) naši su ostali nemalo zatečeni dočekom. U zračnoj luci pojavili su se tamburaši (Zlatna žica tamburica) koji su u sviranju budnica i bećaraca bili praćeni od nekoliko stotina navijača. Scenografiju su uveličale i članice Folklornog društva "Zrinski i Frankopan". U takvom ugođaju košarkaši su se jedva probili do autobusa, koji ih je odvezao u hotel Crowne Plaza, lociran podno čuvenog CN Towera.
Inače, iskazivanje srdačne dobrodošlice nastavljeno je i u 30-ak kilometara udaljenoj Mississaugi, a tek tamo je hrvatske košarkaše i vodstvo reprezentacije dočekalo pravo iznenađenje. Ugođaj su već u autobusu potpalili simpatični tamburaši, koji se od košarkaša nisu odvajali. Dapače, svirali su po željama, od Olivera do Zlatnih dukata, a prolom oduševljenja nastao je kada je kapetan Stojko Vranković ustao i naručio "Čavoglave". Na to je netko uzvratio s "Evo zore, evo dana, evo Dina i Stojana".
Analogno tome, ne bismo se začudili kada bi sada netko od iseljenih Hrvata, spominjući imena dvojice opjevanih nogometnih senatora, zapjevao "Evo zore, evo dana, evo Luke i Ivana". Pjevali to ili ne, zasigurno će se neke stvari u ambijentalnom smislu ponoviti, a možda i pojačati. Mi bismo voljeli da nogometaši na ovom SP-u ostvare domet kakav su košarkaši postigli tada, prije 32 godine, kada su osvojili svjetsku broncu. Nakon poraza od Rusa u polufinalu (64:66) izabranici Giuseppea Giergie u utakmici za treće mjesto nadigrali su Grke (78:60), tih godina stalne hrvatske mušterije.
FOTO Ovo su cijene koje će dočekati hrvatske navijače na stadionu u Torontu na sljedećoj utakmici
Otvori KEKS Pay
Poslije SP- a u košarci 1994. godine su kružile priče da je domjenak našeg iseljeništva bio glavni razlog našeg poraza u polufinalu