Hrvatsko klečanje s Englezima i poljsko-češko odbijanje pokrenuli su ne samo temu o rasizmu, odgovornosti kroz povijest i globalizaciji, već i temu o politici u sportu. Vječno je pitanje trebaju li se sportaši baviti politikom.
Najčešće ga postavljaju oni koji se ne slažu s aktivnostima i(li) aktivizmom sportaša. Kad su se početkom devedesetih hrvatski sportaši, na čelu s Draženom Petrovićem, Goranom Ivaniševićem i Zvonimirom Bobanom, otvoreno zalagali za hrvatsku neovisnost i prekid srpske agresije, Hrvati su to logično prihvaćali i pozdravljali. Jer im je bilo blisko.
Srbi u određenoj mjeri nisu, kao što nisu vjerojatno ni stanovnici potpuno neutralnih država. Ukratko, nije (ne)potrebna politizacija sporta isključivo problem i tema ovih prostora, te teme dolaze do izražaja apsolutno svuda u svijetu. Poljacima, primjerice, smeta odnos Engleza prema njima kroz povijest i to su raznim kanalima ovih dana dali do znanja. To je razlog zašto ne žele kleknuti i koristiti njihov način borbe protiv rasizma.
Potrebno je naglasiti u ovoj priči da su nogometaši samoinicijativno kleknuli, nije to politika saveza ili države. Isto tako, ti mladići, s koje god strane bili, ne mogu i nisu odgovorni za političke poteze onih na vlasti u ovom trenutku ili prije nekoliko desetljeća. Kao ni za britanski imperijalizam i kolonijalizam kroz sva stoljeća. Ili ratove.
Riječ je o mladićima koji su željeli iskoristiti osobnu važnost i važnost dresa koji nose kako bi upozorili na ono što vide kao (blizak im) problem. A to su rasizam i diskriminacija bilo gdje u svijetu. Može se raspravljati o tome ima li rasizma i diskriminacije u američkom, britanskom ili kojem god sustavu, ali ne može se raspravljati o tome treba li biti protiv rasizma i diskriminacije. Treba i mora. Uostalom, UEFA i FIFA zastupaju takav stav jasno i glasno.
Poljaci i Česi upozorili su prstom uperenim u antirasističke poruke i to je njihovo pravo, Englezi, Velšani i Hrvati su kleknuli, to je njihovo pravo. Pokazati stav, makar bio politički, korisno je. O tome se priča, raspravlja, i tako nešto svakako je poticajno na više razina.
Sportaši nisu samo roboti kojima će netko upravljati i koristiti ih za zabavu milijuna obožavatelja. Nisu tu samo da bi prodavali dresove. Tu su da bi bili primjer, uzor, da bi pokazali odgovornost, da bi preuzeli odgovornost... A kao i svi, imaju stav.
Floyd Mayweather će stav pokazati kroz ponašanje koje graniči s bezobrazlukom i vulgarnosti, LeBron James će odjenuti majicu na kojoj jasno ukazuje na društvene probleme koji su mu bitni jer je odrastao gledajući ih. Morao bi se žestoko potruditi da ih izignorira.
Pep Guardiola ponosni je Katalonac i koristi svaku priliku da propagira njenu neovisnost, što mu politički neistomišljenici zamjeraju, a istomišljenici mu aplaudiraju.
Isto tako, neki će kleknuti, neki će držati ruku na srcu, neki se prekrižiti, neki nositi majicu kako bi odali počast prijatelju, članu obitelji, upozorili na ono što smatraju nepravdom.
Stoga, nije pošteno od sportaša tražiti da guše ili sputavaju sebe same jer kroz sport koji ujedinjuje ljude diljem svijeta upozoravaju na ono što ih razjedinjuje.
Biste li vi kleknuli i na taj se način solidarizirali?
nije to borba za ravnopravnost vec privilegije. ravnopravnost im se ne svidja ....