Trener Jozo Jakelić i srebrni olimpijski laseraš Stipanović već su 25 godina zajedno
Jozo Jakelić jedan je od onih velemajstora svog zanata koji u hrvatskom medijskom prostoru ne dobivaju dovoljno prostora. A čovjek je u Tokiju osvojio svoje treće olimpijsko srebro. Istina, prvo je osvojio za Cipar, trenirajući laseraša Pavlosa Kontidesa, a preostala dva za Hrvatsku, u radu s Tončijem Stipanovićem.
– Meni je to jasno i ništa mi tu nije čudno. Mi smo daleko od svih očiju, često smo na moru gdje radimo svoj posao, i onda se svake četiri godine nađemo pola sata na televiziji i tek tada ljudi dožive ono što mi proživljavamo svaki dan.
A ni ovaj put mu se nije ostvarila sekundarna želja, a to je da mu se obojica jedriličara – koji su kao braća – uspnu na medaljaško postolje.
– To nikako da nam uspije, no doći će. Mi smo mirni i uvjereni da će se i to jednog dana dogoditi.
Mi živimo jedrenje
A vrlo malo za takvo što nedostajalo je i u Londonu 2012. i sada u Tokiju. Prije devet godina Kontides je bio drugi, a Stipanović četvrti, a ovom je prigodom plasman bio obrnut. Tonči je slavio olimpijsko srebro, a Pavlos se morao pomiriti s “drvenom medaljom”. Kad je bilo bliže?
– Slično je to bilo. To vam je kao da trčite 10 kilometara i posljednjih 10 metara se poskliznete.
Je li trener splitskog Mornara u ovoj olimpijskoj regati bio jedini trener koji je imao dva jedriličara iz dvije različite zemlje?
– Ne, nisam, ima tu jedno četiri-pet ekipa koje rade zajedno, ali nisu ni blizu tako kvalitetni kao Tonči i Pavlos.
Da mu se ostvari njegova velika želja, bi li Jozo istog časa otišao u mirovinu?
– Ne bih. Ja volim svoj posao, mi živimo jedrenje. Mi smo se ostvarili, nije nama ova medalja trebala da bismo pokazali što smo napravili u hrvatskom sportu. Gušt je raditi ono što volimo, a ako smo ovim srebrom potaknuli i jedno dijete da se počne baviti s jedrenjem, bit ćemo zadovoljni.
A njegovi štićenici, a tu je još jedan sjajan laseraš Filip Jurišić, uistinu su sjajni pa se pitamo koliko je u ovom sportu važna figura trenera.
– Rekao bih da u jedrenju trener ima 50 posto više posla nego u drugim sportovima. U našem sportu je to teža uloga jer trener mora raditi menadžerski, organizacijski, logistički dio posla. Jedrenje je vrlo kompleksan sport koji se sastoji od velikog broja komponenti. Kao i u svakom sportu, tjelesna priprema je i u jedrenju jako bitna, no tu su i tehnički i strateški dio.
Jedna od najvažnijih komponenti je strategija:
– Ona se sastoji od velikog znanja meteorologije, velike analitike meteoroloških prilika. To su ključne stvari koje odlučuju olimpijske regate te svjetska i europska prvenstva.
Hrvati kontinentalci o jedrenju kao sportu vrlo malo znaju pa tako i to da jedriličar i njegov trener moraju poznavati meteorologiju na razini profesionalnog sinoptičara.
– Uz pomoć specijalizirane elektronike, mi na jednom treningu skupimo po nekoliko tisuća mjernih podataka. Zamislite samo šest do osam gumenjaka na području od pet do šest nautičkih milja i kada se sve prikupljeno navečer stavi na stol. Koliko li toga izađe iz jednog filtra.
A takvo prikupljanje meteoroloških podataka jedriličar i njegov trener ne rade sami.
– Imamo svoj tim, a to su Talijani. Ne, na tržištu nema ponuđača takvih usluga, već se takav tim stvara. Mi smo imali sreću doći do takvih ljudi uz pomoć našeg klupskog kolege Mate Arapova koji je bio trener u austrijskom timu, a oni su tu priču razvijali još od Igara u Ateni 2004. Uspjeli su skupiti najbolje ljude koji nisu dio moćnih anglosaksonskih reprezentacija.
U ovom sportu trener ne može stajati uz bočnu crtu igrališta i dijeliti savjete, već sve ostaje na onome što su jedriličar i trener unaprijed dogovorili.
– Dakako i zato i jest poznavanje meteorologije jako bitno. Dakako, postoje tu i tehnika i taktika, puno stvari koje su bitne, no u ovih 25 godina postale su mi rutina o kojoj više ni ne razmišljam. Kao što nogometaš ne razmišlja kako će pucati, nego kamo će pucati.
Stipanović ima nasljednika
S obzirom na to da hrvatsko jedrenje ima popriličan broj medalja, a ovo je bila i treća olimpijska, pitamo se kako li se naši nose s tim moćnim anglosaksonskim sustavima (Velika Britanija, Australija, Novi Zeland...)?
– Jako teško, ali borimo se. Tu nam odlazi najviše energije, no to se ne može promijeniti. Ne možemo mi sutra ili prekosutra u jedrenju postati poput Velike Britanije. Mi smo mala država koja ima svoje resurse i moramo se snalaziti kako možemo.
Koliko se Hrvatska kao pomorska zemlja trudi oko svog jedrenja?
– Mi moramo biti svjesni gdje živimo i ne možemo tražiti puno više. No nama ništa ne fali osim možda malo komfora u smislu stručnih timova, da ne moramo sve sami raditi.
Klasa laser jedina je u kojoj se nasljednik najboljega vidi već sad, a to je Stipanovićev klupski kolega Filip Jurišić.
– Mi smo izgradili sustav, imamo i znanje, i ja sam uvjeren da će neki novi klinci doći brže na razinu na kakvoj su sada Tonči i Filip od vremena koje je njima trebalo.
>> Pogledajte: Spektakularni doček za srebrnog Srbića!
