Dva dana trajala je priprema intervjua s Igorom Jovićevićem. Prvi put pokušali smo razgovarati jutro nakon njegova osvajanja naslova prvaka Ukrajine.
Jovićević je bio spreman za intervju, a onda nam se javio iz podzemne željeznice, u privremenom skloništu jer je Kijev ovih dana bio izložen raketiranju. Pokušali smo sat vremena kasnije. Jovićević se ovaj put javio zadihan, trčeći prema skloništu... Zadnjih godinu dana naš je trener doživio iskustvo koje neće zaboraviti cijeli život.
- Ovo je povijesna titula za Šahtar. Tako su je okarakterizirali čelnici kluba. Ovo je najteža sezona, u ratnim uvjetima, ali najdraža. Ima tu puno simbolike, ostat će upisana zlatnim slovima u klupskoj povijesti. Zadnjih godinu dana proživljavamo u nehumanim uvjetima. Borili smo se za život, a morali smo biti uspješni u sportskom smislu. Stalno se sukobljavam sa strahovima. Strahujem hoću li ispuniti uvjete sportske uvjete kluba koji je, u zadnjih 14 godina, 13 puta igrao Ligu prvaka, a onda strahuješ zbog bombi, uzbuna, sirena, spavanja u skloništima, putovanja od po 20 sati vlakom... Ova sezona je bila 'from zero to hero'. Nakon što su nam otišli Brazilci, ostali su nam igrači koji su bili po posudbama, koji godinama nisu dobili šansu. Rat je napravio svoje. Momčad je sastavljena od igrača koji su lani igrali u Mariupolju i ispali iz lige. Dobili smo nekoliko pojačanja, no u zadnjoj utakmici protiv Dnjepra igralo je 11 Ukrajinaca. I ja sam pobijedio samoga sebe, spoznao sam kako se nositi s najvećim mogućim pritiskom u ratnim uvjetima. Samo jednu utakmicu izgubili smo u prvenstvu - počeo je Jovićević.
Svaki grad je u opasnosti
Fešta nije održana ni dva dana nakon osvajanja naslova prvaka. Poslao nam je fotografiju koju je potpisao: 'Napad na Kijev. Umjesto da se veselim, evo me u skloništu i molim se...'
Jučer nam je objasnio:
- Jutro nakon utakmice, na kijevskom sam nebu gledao kako protuzračna obrana ruši rakete koje su ispaljene na grad. Jedna je pala na zgradu i ubila ljude. Preuzeo sam taj rizik kada sam dolazio. Rekao sam da ovo želim, hoću igrati Ligu prvaka. Lani sam taj uspjeh naslijedio, a ove godine sam sa svojim stožerom to ostvario. Osigurali smo još 40 milijuna eura za klub i mjesto u skupini Lige prvaka. Prodali smo Mudryka za 100 milijuna eura, sedmorica mojih igrača pozvana su u A reprezentaciju, u mladoj vrsti još ih je toliko. Veliki je to ponos za mene. Osjećao sam strah, no bez straha nema ni hrabrosti - pričao nam je Jovićević
Još koju godinu ranije, teško je bilo i zamisliti ovakvu sportsku i životnu priču.
- Nestvarno je sve to. Rad u Šahtaru zahtijeva predanost i ozbiljnost. Osjetio sam veliki klub, Dinamo. To mi je puno pomoglo. No, u ratnim uvjetima svaki dan se moliš da se probudiš ujutro. Ne znam kako to opisati, ovdje padaju bombe svaki dan. Igra se prvenstvo na svim stadionima u Ukrajini, a počeli smo na dva. Polako su se svi vraćali. Svaki grad je u opasnosti. Često do sedam ujutro nismo spavali, a u 15 sati igrali smo utakmicu. Između dvije utakmice s Feyenoordom najprije smo 20 sati putovali autobusom, a potom tri sata iz Moldavije. Sudbina je htjela da ključnu utakmicu igram protiv svoje bivše momčadi, Dnjepra. Igrao sam protiv sebe, tamo sam stvorio sjajnu momčad koja je lani igrala najbolji nogomet. Ove godine sam s mladom i neiskusnom momčadi napravili veliku stvar.
Koliko vas je ta borba sa samim sobom formirala na malo drugačiji način?
- Sigurno. Testiraš svoj karakter i provjeravaš od kojeg si materijala napravljen i tako svaki dan. Upoznaješ samoga sebe. Sretan sam što sam se borio sa strahovima i nije me sramota to priznati. Strah te želi paralizirati, no postoji jedan luđački dio u tebi s kojim se boriš i taj strah pretvaraš u pokretačku energiju. S vremenom sam postajao sve jači. Stalne su to borbe. U ovim ratnim uvjetima odigrali smo tri remija i nakon svakog odmah je postojao kritički odmak. Svi su pitali kako smo mogli tako lošije odigrati, kao da nema rata. Nekada bih došao u sobu i postavio si pitanje: 'Kako me mogu kritizirati, zar ne vide da živimo i radimo u ratnim uvjetima...' Takve stvari nisam mogao shvatiti. No, ova sezona nije mogla drugačije završiti jer smo se toliko napatili - priča Jovićević.
Jučer je naš trener u prostorijama ukrajinskog saveza dobio medalju i priznanje za naslov prvaka.
- U nedjelju nam ostaje zadnje kolo, a odmah sutradan sam, nadam se, u Zagrebu. Jedva čekam vidjeti svoju obitelj. Za mene je ovo ponajviše emocionalna potrošnja. Tri godine sam već solo. Dvije godine u Dnjepru i godinu u Šahtaru. Teško je to podnijeti. Kada je teško, svatko ima nekog svog ovdje, a meni nedostaju supruga i djeca. Zbog toga moram dobro promisliti što dalje. Veliki je to sportski izazov, imam ugovor još godinu dana. To me tjera naprijed, no svi koji me poznaju, znaju da mi je obitelj ključ svega. A ne znam kako ću ih dovesti ovdje.
Srna je jako sretan jer je ovo njegov projekt
Kakve informacije imate o situaciji u državi?
- U drugom dijelu prvenstva igrali smo samo jednu utakmicu u Lvovu, našem domaćem terenu. No, zadnjih desetak utakmica igrali smo stalno u okolici Kijeva. Zadnjih mjeseci su najmasovniji napadi na ovaj grad, a u zadnjem napadu gađali su nas s 56 raketa, 54 su uništene. Dvije su pale na jednu zgradu. To je lutrija, živim u hotelu i svaki dan u moj prozor može doletjeti neka raketa. U ponedjeljak sam šetao po gradu sa slušalicama i nisam čuo uzbunu. Puno sam riskirao, no sve se isplatilo. Sada sam trofejni trener. Bog me nagradio, hvala mu na tome i znam da me, s mojim ocem, gleda s neba i daje mi vjetar u leđa.
Što vam je kazao Darijo Srna?
- Jako je sretan jer je to njegov projekt. Znam da mu to znači, on je vječni kapetan i tako se ponaša u poslu. Ovo je naša zajednička titula. Njegov karakter i pobjednički mentalitet predsjednika Rinata Ahmetova i direktora Serhiija Palkina učinili su nas boljima. Ova momčad je sastavljena od igrača koji su ispali iz lige, a vodio ih je trener koji nije ništa osvojio. No, našli smo put i izgradili identitet - zaključio je Jovićević.
VEZANI ČLANCI:
