Da je naša klupska košarka financijski devastirana, vidi se i iz primjera igrača Hermes Analitice Antonija Vlaića. Da bi sebi i svojoj zaručnici Petri, koja radi kao odgojiteljica u vrtiću, osigurao pristojan kućni budžet, ovaj 27-godišnji centar mora raditi dva posla.
Jedan je igranje košarke za zagrebačkog prvoligaša, a drugi je u Zagrebparkingu na kontroli parkiranih automobila što je posao koji traži sedam sati stajanja na nogama nakon kojih nije lako pronaći potrebnu svježinu za jak trening.
– Košarka je nešto od čega mi se teško odvojiti, ali ako je igrate cijelu karijeru u Hrvatskoj, to nije nešto što će vam omogućiti dobar start za život poslije karijere. Možda financije i jesu nešto bolje nego prijašnjih godina, no dosta igrača odlazi na Island, u drugu ili treću njemačku i talijansku ligu, u Rumunjsku gdje imaju bolje uvjete, gdje su plaće redovite...
Tehničar cestovnog prometa
A što imaju oni koje život, pa i ljubav veže za Hrvatsku?
– Iz iskustva znam da dečki ovdje nemaju plaće s kojima bi, recimo, nakon karijere pokrenuli neki posao. Nemaju zdravstveno ni mirovinsko ni radni staž pa vam se može dogoditi da dođete do tridesete, a da iza sebe nemate ništa. To je liga u kojoj mladi igrač ima priliku odskočiti i to je to. Nažalost, osim Cedevite i možda još jednog do dva kluba, nitko ne isplaćuje plaće redovito. A ljudi imaju svoje živote i troškove.
Gdje zaradi više? Kao kontrolor parkirališta ili kao čuvar reketa?
– U Zagrebparkingu imam veću plaću nego u ijednom klubu dosad osim Zadra, i to u onoj jednoj polusezoni, prije no što ću otići u Osijek. Tada sam u Zadru otvorio vlastiti obrt pa sam si sam plaćao mirovinsko i zdravstveno. A ja sada na ovom poslu imam mirovinsko i zdravstveno, zapravo sve što ide normalnom radniku i što ja kao košarkaš nisam imao. No moram reći da sam jako zahvalan ljudima iz Hermesa koji mi izlaze u susret. Kada radim ujutro, onda sam na svakom večernjem treningu, a kada sam u smjeni popodne, onda nastojim u klubu napraviti individualne treninge.
Simpatični Drnišanin prvoligašku karijeru započeo je u Zadru, nakon čega ga je put odveo do Osijeka i Zaboka, da bi se lani skrasio u Hermesu. Naime, kako ima već godina dana da se zaposlio u Zagrebparkingu, postalo mu je prilično nepraktično svaki dan putovati u Zabok na treninge.
– Bez obzira na to što smo mi igrači iz Zagreba svaki dan imali organizirani prijevoz, ipak mi je to oduzimalo vremena. Kada bih radio popodne, odradio bih jutarnji trening i, čim bih se vratio u Zagreb, presvukao bih se u uniformu i otišao na smjenu. I tako iznova.
Kako je došlo do zapošljavanja u Zagrebparkingu?
– Ja sam vanjski suradnik preko agencije. Otvorio se natječaj na koji sam se ja kao tehničar cestovnog prometa javio.
Jasno nam je kako izgleda njegovo radno mjesto košarkaša (treninzi, timski sastanci, utakmice), a zanimalo nas je kako to izgleda kada kontrolira automobile.
– Mi smo svaki dan na drugom parkiralištu, a grad je podijeljen, čini mi se, na 76 parkirališnih sektora. Uz pravo na polusatnu pauzu i predah od 10-15 minuta nakon dvosatnog hodanja, u globalu sam ja na nogama do sedam sati. Za to vrijeme prekontroliram oko 600 parkiranih automobila.
>> Pogledajte tko su najplaćeniji hrvatski sportaši
Iako nitko ne voli dobiti “čestitku” (dnevnu kartu), on na poslu nije imao neugodnih iskustava. Uostalom, tko će se na njega namjeriti kada se radi o gromadi od čovjeka visokom 206 cm i teškom 115 kg.
– Otkako se ne naplaćuju kazne nego dnevne karte, manje je neugodnosti na poslu. Nismo mi tu da kažnjavamo, mi više služimo kao neki podsjetnik onima koji su zaboravili platiti parking. Osim toga, bitno je da se ponašate prema ljudima tako da oni shvate da vi samo radite svoj posao.
Čeličenje protiv mesara
Priznaje da mu je žao što ne može živjeti od košarke.
– To je moja prva ljubav za koju sam sve dao između svoje 15. i 27. godine, no shvatio sam da tu kruha nema i rekao sam sebi da moram početi raditi.
Mogao je i on možda otići na Island, u Slovačku, Rumunjsku...
– Ponude izvana nisam prihvatio jer moj je cilj imati stabilnu obitelj, a ako odem, patit će druga strana. No, koliko god naša liga bila na niskim granama, ona još uvijek, na staroj slavi, ima ime pa u nju zavire strani treneri i agenti. Meni je žao što je pala snaga Zadra i Cibone, i što više nema Zagreba za kojeg sam igrao dvije godine.
Nema više ni onakva čeličenja u drugoj ligi kao nekad.
– Sjećam se da bih s 18 godina došao igrati u Trilj, protiv Cetine, gdje bi me dočekali igrači koji su primarno mesari. Kad te oni dohvate, a sudac ti ništa ne sudi, kad dvorana propušta, u dvorani se osjeti bura... Tako si se čeličio.
Sviđa mi se kako mladi gospodin razmišlja, da je stavio obitelj ispred novaca. Ovako je sretan, blizu žene i djece, iako možda ne s ne znam kakvim primanjima. Ali, što je s nama ostalima, isto bi trebalo biti tako? Mislim da da, mnogi odu u Irsku, Njemačku, nadajući se da će im veća zarada dati više životnog ispunjenja. No najveća sreća je u obitelji, to je cijela istina! Nema tih novaca koji će nadoknaditi toplinu kojom te vlastita obitelj može okružiti. Nije u Hrvatskoj loše, samo nema prveviše novaca.