Hrvatski prvak Dinamo u gotovo proljetnoj idili Rovinja priprema se za nastavak sezone s posebnim motivom – dostići i prestići Rijekinih šest bodova prednosti i zadržati nacionalnu krunu u Maksimiru i dvanaestu sezonu zaredom.
Iz perspektive sve do Pazina hladnoćom i snijegom okovane Hrvatske prizori oko hotela Amarin djeluju nestvarno – odbojkašice i nogometaši šeću se u kratkim majicama, dječja igraonica puna je kao plaža usred ljeta, a trener Ivajlo Petev sa suradnicima na osunčanoj terasi ispija kavu nakon treninga i ručka.
Pomoćnik u svim sferama
Zdesna mu Aleksi Željazkov (53), prvi pomoćnik koji se početkom listopada priključio stručnom stožeru. Od svog je šefa stariji dvanaestak godina, a poznaju se već jako dugo.
– Ivajlo je bio moj igrač. Kakav je bio? Jako dobar, baš dobar igrač. Već tada uvjerio sam se da jako dobro razumije igru i da posjeduje iznimnu igračku inteligenciju. Igrao je na poziciji veznjaka i nije bilo lako naći igrača koji tako dobro čita igru. Nisam, naravno, već tada znao da će postati trener, ali pokazivao je svakako igračke kvalitete koje su potrebne da bi jednog dana postao dobar trener.
Imate iskustva kao glavni trener, ali ipak ste veći dio karijere bili pomoćnik.
– Istina. Najviše sam radio s trenerom Dimitrom Dimitrovom, možda i dvanaest godina. Posljednjih godina radim s Petevom, a kruna je bila suradnja u stožeru bugarske reprezentacije. No, svakako sam najviše naučio od Dimitrova s kojim sam bio prvak Bugarske u Litexu, a zajedno smo kasnije radili u Lokomotiv Plovdivu, Al-Nassru, Rusiji (Amkar Perm, Terek Grozni, op. a.)...
U Al-Nassru je sada...
– Znam, Zoran Mamić. Ja sam bio prije više od deset godina. Ne znam kako je sada, ali već tada to je bio jedan od najvećih klubova u tom dijelu svijeta, arapski Real.
Za što ste zaduženi u stožeru?
– Ivajlu sam pomoćnik u svim sferama rada. Fizička priprema, taktička, tehnička, psihološki rad s igračima, metodika rada... Baš sve. Nije da sam zadužen samo za jedan segment.
Zanimljivo je da se Petev odlučio za starijeg i iskusnijeg trenera kao pomoćnika, obično treneri uzimaju mlađe kolege ili svoje prijatelje da budu uz njih.
– Da, zahvaljujući njemu je tako. Zapravo je to pitanje za Peteva, ja mu mogu biti samo zahvalan što mi je vjerovao dok smo radili u reprezentaciji i što mi i sada vjeruje.
Dvaput prvak Bugarske
Je li Dinamo najveći klub u kojem ste radili?
– Svakako je drukčiji od svega do sada. Za mene je ipak kruna karijere bilo raditi u bugarskoj reprezentaciji, a radio sam dvaput, sada s Ivajlom i prvi put krajem devedesetih, na početku trenerskog puta. Bilo je odlično raditi i u Al-Nassru i u Rusiji, gdje je razina nogometa visoka. Ali naravno da sam sretan što sam sada tu, Dinamo je odličan klub s velikim imenom. Vama ne moram ni govoriti kakve su sve igračke veličine stasale u ovom klubu i postale zvijezde europskog nogometa. Uživam raditi u Dinamu.
U posljednjem kolu jesenskog dijela prvenstva slavili ste protiv Hajduka u Poljudu. Kada ste došli na taj stadion, jeste li se sjetili...
– 3:2! Poraz Bugarske od Jugoslavije. Nema tog čovjeka u Bugarskoj iz moje generacije koji se ne sjeća te utakmice. Gledao sam je na TV-u, a dobar dio igrača iz te reprezentacije koji su toga dana bili na terenu moji su prijatelji. O, da, dobro pamtim tu utakmicu.
Onda pamtite i posljednje dramatične trenutke kvalifikacija za Euro 1984. godine te akciju Bugarske kad trojica vaših prijatelja idu sami na vratara... U rekontri znamo što se dogodilo.
– Čista sreća! Vjerujte mi...
Koliko ste puta u karijeri bili prvak države?
– Dvaput u Bugarskoj s Litexom iz Loveča (rodni grad Peteva, op. a.). Prva Litexova dogodila se kad sam radio u klubu kao pomoćnik. Ivajlo je tada bio u sastavu.
Vjerujete da ćete i sada u Hrvatskoj biti prvaci?
– Naravno. Dinamo je prvak. O tome nema ni razgovora. Dinamo je prvak i točka – zaključio je prilično odrješito Željazkov.
