Da je puno lakše natjecati se kada na svojim leđima nemate teret iščekivanja nacije, vidjelo se i na primjeru naših rukometašica. A one su plasmanom u polufinale EP-a priredile takvo iznenađenje da ga neki rukometni analitičari proglašavaju najvećim u povijesti ženskih europskih prvenstava.
Nešto slično napravili su i rukometaši koji su 2003. na SP otišli kao 16. europska reprezentacija i postali svjetski prvaci. Njihov izbornik Lino Červar znao je govoriti da im je kao motivacijski mamac pokazivao nekakav omanji novinski članak govoreći im: “Vidite li kako su nas mizerno ispratili na SP?”
Je li takvo što doista korisno kao motivacijski alat? Pitamo to jednog od naših vodećih sportskih psihologa Amira Zulića.
– Ako je Červar znao da su njegovi igrači bili motivacijski nisko, onda je to bilo OK. Ako nije pa je pogađao, možemo samo reći da nije škodilo.
Sličnost s košarkašima
Na sličnom pogonskom gorivu funkcionirale su proteklih dana i rukometašice, šesnaeste na dva posljednja Europska prvenstva. A s obzirom na takvu etiketu mnogima se činilo da je njihov odlazak na ovo natjecanje u duhu one Coubertinove “važno je sudjelovati”.
Koliko je našim curama i njihovu izborniku Šoštariću pomogla ta neopterećenost?
– Čim nema razmišljanja kakav će rezultat biti i što on donosi, lakše je usredotočiti se na taktiku. To što nema naglašenih očekivanja ne samo da je dobro za autsajdere, nego i kad je riječ o ravnopravnim suparnicima.
Čak i u finalima, onaj koji manje razmišlja o konačnom ishodu, a više je usmjeren na izvedbu, bliži je pobjedi. To može zvučati paradoksalno, no to ne znači da razmišljaš o glupostima, nego o samom procesu. Opterećenje rezultatom sputava igrače da prikažu ono što se naučilo i uigralo.
Nešto slično dogodilo se i 2016. u Torinu s našim košarkašima na kvalifikacijskom turniru za OI. Otišli su tamo kao netko tko će poslužiti svrsi da se domaćini Talijani ili Grci izbore za Rio.
Nijednom nisu bile favoritkinje
– Njima je to omogućilo da igraju na maksimalnoj razini, a s druge strane uvijek se može dogoditi podcjenjivanje na koje, dakako, ne možete računati.
Rukometašice nisu niti u jednu utakmicu ušle kao favoritkinje pa je tako i s polufinalom protiv Francuskinja.
– One moraju pokušati odigrati tu utakmicu kao onu u prvu na prvenstvu. Ne bi trebale ništa mijenjati u načinu priprema, a dobro bi im došli i osjećaji kakve su tada imale. Jer ta vrsta osjećaja donosila im je uspjeh.
Dakle, ne trebaju se zamarati time što je sve osvojila reprezentacija protiv koje igraju, koga su sve dobili, nego samo misliti što rade u obrani i napadu.
Homogenost je, čini se, također njihov adut.
– Da su homogene vidjelo se po tome što im za odlučujuću utakmicu s Njemačkom nije štetio poraz od Norveške. Jer ako ekipa nije povezana, nakon poraza se sruši homogenost – zaključio je Zulić.
Cure vi to možete samo pozitivno i na pobjedu idemooo..