Neodoljivo podsjeća na oca Vedrana. Svaki pokret na terenu. Karakterom je “pravi Runje”. Beskompromisan i glavom će kroz “armirani beton”. Roko Runje sin je našeg bivšeg reprezentativnog vratara Vedrana. Taj devetnaestogodišnjak prošao je sve omladinske selekcije u Hajduku, a već sezonu i pol brani u sinjskom Junaku.
U Hajduku su procijenili da će put prema afirmaciji u seniorskom nogometu biti lakši ako Roka što prije “bace u vatru”. S Junakom je osvojio Treću ligu, a ove sezone okušat će se u ligi iznad. A simbolika je jaka na više razina. Istim putem išao je i njegov otac prije nešto malo manje od tridesetak godina.
Stric Zlatko rekao – posudba!
Roko je već otprilike godinu i pol dana u seniorskom nogometu. Najvažnije razdoblje u afirmaciji svakog sportaša je taj prelazak iz omladinske u seniorsku konkurenciju. Kako je doživio proteklo razdoblje? – Najveća razlika je u fizičkom smislu. Bio sam spreman za taj prelazak jer sam deset godina proveo u Hajdukovu sustavu. Imao sam pravu bazu. Prva godina u Trećoj ligi bila je privikavanje i dobro iskustvo. Odlično se poklopilo da sam u prvoj seniorskoj sezoni odmah izborio viši natjecateljski nivo. U tom smislu nisam mogao biti zadovoljniji. Druga liga nova je razina i to se odmah osjetilo i na cijeloj momčadi. Nadam se da će to privikavanje trajati što kraće.
A nije mu bilo lagano otići iz Hajduka, iako je za mladog vratara najvažnije da ima što više utakmica. Bila je to i sugestija Rokova strica Zlatka, također bivšeg vratara koji je za taj posao zadužen u Hajduku. U tom smislu, odlazak s Poljuda pokazao se kao mudra odluka. Jer, mladi Runje već sada ima 40-ak utakmica u seniorskom nogometu.
– Hajduk će uvijek biti moj klub. Nije lako otići nakon što deset godina dijelite svlačionicu s tim dečkima. Nakon toliko vremena postanu ti poput braće. No, u Junaku sam također naišao na sličnu situaciju. Dečki su me odlično primili, posebice stariji igrači poput Tea Vardića, Jakova Marunice. Ispalo je opet idealno. Iako, nisam očekivao da će me tako brzo prihvatiti.
A je li vratarski rad dovoljno dobar za neki novi iskorak u sazrijevanju?
– Rad je solidan. Naravno da nije kao u Hajduku gdje se ulazilo u svaki i najsitniji detalj. Ovdje je fokus na stjecanju iskustva na utakmicama. Jer, stotinu treninga može stati u jednoj utakmici.Cilj je sada vidjeti što se napravilo nakon deset godina učenja...
A što se po njemu napravilo u tih deset Hajdukovih godina?
– Zadovoljan sam. Hajdukov omladinski pogon s vratarima najjači je u Hrvatskoj. Ne postoji bolje mjesto za rad s mladim vratarima.
Naravno da će Roko savjet najprije potražiti kod oca Vedrana, našeg bivšeg reprezentativca.
– Stalno komuniciramo i komentiramo. Otac je sada u Belgiji, no čujemo se nakon svake moje utakmice. Posebice one koje može gledati na televiziji. Moram ga pitati za savjete, ne znam od koga drugoga tražiti ako ne od njega. On je sve prošao i ostao upamćen kao jedan od naših najboljih vratara. Zaista, tražim ga savjet prije svake utakmice.
Treneri koji su pratili Rokov rad zadnjih godina ističu kako, između ostalog, s ocem Vedranom dijeli i vještinu čitanja protivničkih napadača u situacijama jedan na jedan.
– Stalno mi govore da sam isti otac. Mislim da je to stvar genetike, a ne da ga ja kopiram. Nije da sam rekao da želim braniti kao otac. Iako, još puno moram raditi da dođem na njegovu razinu.
Koliko se sjeća detalja očeve vratarske karijere?
– Prvih sedam godina živio sam u Francuskoj. Tog razdoblja se slabije sjećam. Najviše onog u Lensu kada je otac bio na kraju karijere. Išao sam na sve utakmice. Ove ostale stvari pretraživao sam po internetu. A govorio mi je o svojim utakmicama protiv Realovih Galacticosa ili one s mladom reprezentacijom protiv Brazila. Znam da su mu u Beşiktaşu dizali transparente na hrvatskom jeziku. A i danas kada dođe u Francusku, ljudi se žele slikati s njim. Nisam ni znao koliko je cijenjen dok nisam odrastao.
Roko je gotovo svakodnevno na relaciji Split – Sinj. Kao nekoć i otac Vedran. A samo nekoliko kilometara od Junakova stadiona, otac Vedran napravio je svoje prve nogometne korake. U tom kraju poznate su “Runjine ledine” gdje su svoj vratarski gen brusili Zlatko i Vedran...
Je li vam djed Anđelko pokazao gdje su otac i stric počeli?
– Je, je... Sve mi je pokazano i objašnjeno, više puta. Kada je otac u Hrvatskoj, češće odemo prema Karakašici. Sada, zbog ritma svojih treninga i ne stignem previše.
Kako izgleda vratarska komunikacija s ocem, kritizira li prečesto?
– Iz kritike se najviše uči. Naš odnos u tom smislu je potpuno profesionalan. Najbrže se uči ako se ukazuje na loše stvari. Otkako sam u Junaku, bilo je dobrih i loših stvari. No, napredovao samo ponajviše zbog toga što mi je otac ukazao na nešto što drugi nisu mogli.
Kada razmišlja o budućnosti, ne bi imao ništa protiv ni da karijera ide očevim tragom. Iako je išla obilaznim, duljim putem...
– Najbolje bi bilo da to bude put kakav je imao otac. Naravno da je san braniti u Hajduku. No, ne možete znati kojim putem će vas život i karijera odvesti. Vjerujem da ću u dogledno vrijeme biti spreman za više ciljeve.
A onaj ultimativni, dječački san, bio bi?
– Ma kao djeca svi otprilike imamo slične snove. Ovisno u kojem dobu odrastamo. Svi smo mi sanjali o Barceloni ili Manchester Unitedu. No, lige petice je doseg o kojem svi nogometaši razmišljaju. Savršeno bi bilo kada bih se uspio razviti do te razine. A svakako bih volio otići u Marseille ili Beşiktaş gdje je i otac branio. Najviše zbog navijača. Otac je bio najbolji gdje god je branio i zato su ga navijači tako voljeli.
Ima li nešto posebno što čuva iz očeve karijere, dres, rukavice...
– Ma nemam ništa, on je to sve podijelio okolo. Nemam ni nekakav poseban ritual uoči utakmice. Jednostavno je, iziđem na teren i što me pogodi...
I po načinu promišljanja, Roko je potpuno na oca Vedrana.
– Nemam posebnog vratarskog uzora. Svi danas govore o Ter Stegenu ili De Gei. Nema tu posebne mudrolije, zna se koji su najbolji svjetski vratari. Nemam nekog koji mi je posebno drag. Ja sam više za one “luđake na golu”...
Trenutačno sam razbijene glave A kakvi su to “luđaci na golu”?
– Pa recimo onakvi kakav je bio Victor Valdés. Volim neustrašive vratare. Danas svi nekako igraju oprezno.
Znači voli one koji će “glavom kroz zid”...
– Ma glavom kroz armirani beton! Kakav je moj otac bio. Nažalost, ponekad izvučemo deblji kraj kao ja sada jer sam trenutačno razbijene glave...
A baš to je pristup koji momčadima poput Junaka u ovoj drugoligaškoj sezoni može puno donijeti.
– Ma dečki su sjajni. Još se privikavamo na Drugu ligu jer se tu svaka pogreška kažnjava. Do sada smo bili ravnopravni sa svima, no imali smo dvije stanke zbog korone i sada nam se nanizalo osam utakmica u mjesec dana. To je prejak ritam. Meni kao vrataru to odgovara jer volim kada imam puno posla na golu – zaključio je. •
