Stojko Vranković, najbolji sportski prijatelj Dražena Petrovića, nevoljko je pristao na razgovor. Ne sjećamo se kada se tako odupirao. Ne samo zato što film još nije ni gledao nego i zbog urođene samozatajnosti.
– Ne volim o tome govoriti jer Dražena nema, a i ne želim da netko za moj istup kaže da sam zavidan što me nisu zvali da sudjelujem u filmu ili da mi je krivo što me nitko nije zvao na premijeru. Doduše, Rađa me te večeri zvao na večeru s Divcem, ali nisam prihvatio poziv jer s tim čovjekom ne razgovaram 20 godina.
Rukovao bih se s Divcem
– Biste li uopće došli na premijeru i da vas je Divac zvao kao svoga gosta?
– Došao bih isključivo zbog Dražena, jer ja o njemu možda najviše znam. Zbog njega sam išao u Hall of Fame, u New Jersey kada se dizao njegov dres, a zajedno sa Spahijom išao sam i po njega u Njemačku kada je stradao.
– Biste li prihvatili Divčevu pruženu ruku?
– Ruku bih prihvatio jer sam pristojan, no ne vjerujem da bi došlo do nekog velikog mirenja, do obnove odnosa kakav je nekad bio.
– Kako je došlo da vašeg i Draženova razilaženja s Divcem?
– Svemu je prethodio moj razgovor s Divcem i njegovom suprugom u mojoj kući u Bostonu, u listopadu 1991. Moji Celticsi i njegovi Lakersi igrali su predsezonsku utakmicu nakon koje su Lakersi išli na McDonald's turnir. Razgovarali smo o svemu, pa tako i o njegovu bacanju hrvatske zastave, do četiri-pet ujutro.
– Je li to bio razlog prekida komunikacije?
– Nije. Divac mi je 1991. rekao da bi te 1990. u Argentini na isti način završila i srpska zastava da je netko njome mahao. Sporna je bila Divčeva izjava iz Pariza za koju mi je dojavio Dražen i koju su prenijele španjolske novine. Divac je kazao da vjeruje da se ta velika reprezentacija neće raspasti i da se čudi meni i Draženu što smo izjavili da ćemo igrati za reprezentaciju zemlje koja ne postoji. Dražen mi je potom pričao da su igrali utakmicu u Los Angelesu i da je Divac napravio gestu koja je značila kraj njihova odnosa.
– Što se tada dogodilo na parketu Foruma?
– Već i prije te utakmice Dražen i Divac nisu komunicirali. U jednom dvoboju s Divcem Dražen je pao na pod očekujući prekršaj, a Divac je potom prišao i prignječio ga nogom! Dražen je u odnosima s ljudima znao puno istrpjeti, ali kada bi jednom nekog prekrižio onda je to bio kraj.
Film ću tek gledati
– Namjeravate li uopće gledati taj film?
– Ne mogu ništa reći o filmu jer ga nisam gledao, ali gledao sam sve dokumentarce o Draženu pa ću i ovaj. Zanima me i Divčeva interpretacija njihova odnosa. Logično mi je da su u filmu izjave Rađe i Kukoča jer su oni bili dobri s Divcem. Žao mi je što u filmu nisu spomenuti još neki ljudi koji su puno znali o Draženu, kao novinar Neven Bertičević.
– Kako ste vi i Dražen postali prijatelji?
– Upoznali smo se 1980. godine u kadetskoj reprezentaciji bivše države i to se druženje nastavilo u juniorima i seniorima. Većinom, ne i uvijek, bili smo cimeri. Dijelili smo ista razmišljanja, razgovarali smo o svemu. Sjećam se da je volio slušati priče o obitelji, a ja sam od 1988. bio obiteljski čovjek. Sjećam se da je znao doći za vrijeme All-Star Weekenda k nama u Boston i da se po dva-tri sata dnevno igrao s našim kćerima koje su tada bile jako male.
– Je li vam se Dražen povjerio i možda otkrio je li i on želio osnovati obitelj?
– Tada mu je košarka bila važnija od svega i pretpostavljam da je to ostavio za život poslije karijere.
Srbi i srpska posla. Sada će još napraviti film o Domovinskom ratu gdje će prikazati da su prije rata Hrvati i srbi bili super, ali su ih zločinci (samo dvojica, nitko više) milošević i Tuđman to uništili. Lažu kada mogu i gdje mogu. Istinu nikada ne će sakriti. Za rat protiv Hrvatske od 100 srba bio je 101.