Neke ptice doista nikad ne odlete. Poput Ladića. Uvijek je tu negdje. Problem je što se neke nikad ne vrate jednom kad odlete. Evo recimo naši kapetani s europskih prvenstava. Zvone prvi. Poveo nas je u premijeri u Engleskoj 1996., na zaista posebnom prvenstvu. Ne samo zato što su se na njemu prvi put pojavile te naše “kockice” nego i zbog čudesnog ozračja koje je pratilo sve, a naročito Albion na putu do još jednog razočaranja. A što je ozračje, najbolje se osjetilo u trenutku kad Boban na Šukerovu asistenciju prelama utakmicu u kojoj su se europski prvaci Danci uzaludno pokušavali oduprijeti naletu nove nogometne sile jer cijela je akcija zajedno s eksplozijom radosti hrvatskih navijača bila popraćena beskrajno dugim pljeskom publike na čuvenom Hillsboroughu.
Bio je to pljesak poštovanja zvijezdi grande Milana bez čijeg bi autoriteta veličine europskog nogometa Hrvatska jako teško već u debitantskom nastupu ostavila sve u čudu. Bila je to samo jedna od brojnih velikih Bobanovih utakmica. Premda se očekivalo, legendarni kapetan poslije karijere nikad se nije vratio u hrvatski nogomet. No, nije se ni ograđivao od njega. Suze na dodjeli nagrade Modriću bile su vrijedne romana. Bio je u medijima, pisao briljantne kolumne za SN, ali nogometnih se poslova nije prihvaćao. Nije da nije bilo prilike, ali Boban je realno procijenio stanje stvari, shvativši da bi morao pristati na izvjesni “patto col diavolo” uz unaprijed zajamčeni poznati nam ekspoze koji bi završio u stilu “a vidite, tom Bobanu, legendi i sve ostalo, ja sam tad i tad, u toliko sati...”. Grazie mille! Prilika i priznanje stigli su od krovne svjetske nogometne organizacije, gdje je upornošću progurao revoluciju u obliku VAR-a. Mislite da je to bio loš potez? Sjetite se rasprava koje smo vodili prije njega. U kratkotrajnoj epizodi u svom Milanu u paru s Maldinijem brzo je povukao poteze poput dovođenja Piolija i Ibrahimovića koji su oživjeli (finalmente!) posrnula velikana. I još brže shvatio koliko su novi vlasnici daleko od Berlusconija i Gallianija kad je u pitanju znanje upravljanja klubom. Boris Živković, pomalo iznenađujući kapetanski izbor Otta Barića na sljedećem Euru na kojem smo igrali, poslije lijepe internacionalne karijere uglavnom se bavio menadžerskim poslom, baš kao i prva zvijezda te generacije Dado Pršo koji živi na relaciji Zadar – Francuska. Medijski praktički ne istupa, a u kontekstu rada u hrvatskom nogometu nije ga se ni spominjalo.
Niko Kovač je dobar dio kapetanskog staža proveo u klizećem startu, već kao igrač pokazivao je tendenciju prema trenerskom poslu, pa je i postao izbornik, a po veličini klubova koje je poslije vodio nadmašio je i Slavena Bilića. Kao kapetan, prošao je možda i najteži trenutak hrvatskog nogometa kad je shrvane “Bilić Boyse” podizao u Beču nakon traumatičnog ispadanja u utakmici s Turskom. Hrvatska mu je dala prvu veliku priliku, ali ga i prebrzo “potrošila” spočitavši mu da želi biti veći Nijemac od Nijemaca. U Monacu je možda čak i nadmašio čudo iz Frankfurta. U oba je slučaja posrnule klubove vraćao u sami vrh, a u godinu dana toliko je osvojio Francuze da ga je L’Equipe proglasio trenerom sezone ispred senzacionalnog osvajača lige. Ipak, njegovo najveće, pomalo nepriznato djelo ostaje Bayernov naslov prvaka Europe koji je na kraju po Kovačevim notama odsvirao Hansi Flick. I njega je ubrzo zadesila Kovačeva sudbina. Što, dakle, više govori o Bayernu nego o trenerima.
Darijo Srna vodio nas je kao kapetan na dva Eura, a sve njegove suze suigrači su naplatili 2018. u Moskvi. Bio je posljednja megazvijezda Poljuda na kojem ga je, dok je igrao, pratio i transparent “Srna, ti si beštija!”. Iz bogatog izbora velikih partija izdvojimo briljantan gol u Klagenfurtu za pad Njemačke, nakon akcije koja je bez prekida trajala praktički cijelu minutu. Od odlaska u Šahtar prošlo je već 18 godina, tako da je Srna danas punoljetni Ukrajinac, i trenutačno je lakše zamisliti da se vrati kući u Donjeck, iz kojeg je izbjegao zajedno sa Šahtarom, nego da osvane u Poljudu ili HNS-u.
Popis “disidenata” zapravo je puno duži od kapetanskog, jer s hrvatskim nogometom već dulje ništa nemaju ni Prosinečki, Štimac, Bokšić, kao ni cijela plejada starijih legenda... U tom smislu veseli Dalićeva strategija da u stožer uključi prvo Olića, pa Ćorluku. Realno, posla nema za sve, mala je ovo bara. Opet, čini se da nerijetko i bježimo od snage riječi s autoritetom. Sjetimo se kako je Stanić prošao. Bit će zanimljivo u kojem će smjeru Modrić kad završi grandioznu karijeru. Kapaciteta ima za sve! Među disidente mnogi već ubrajaju i Šukera. Ali ne zaboravimo – nije kraj kad je kraj, već kad Šuker kaže...
zašto bi naš trener trebao imati ikakvih dodira sa našim nogometom?! kostur svake reprezentacije je poznat, ekipa u savezu prati 100-ak igrača, i svaki trener ima priliku svakog igrača detaljno pregledati, vidjeti njegove potencijale i odlučiti, procijeniti, ima li ili nema kvalitetu za njegov stil igre koji traži. naš je problem da pred svako prvenstvo već tražimo nasljednika trenera, i ponudi se par imena, nekog, u ovom slučaju, se modrića istaknulo... čekajmo da ovaj događaj završi, na kraju se broje novci, to znaju tamburaši, pa i nogometaši. ja recimo dalića ne bih dirao bez obzira na rezultat, igrače se može puno lakše promijeniti nego trenera, on mora imati dugoročno povjerenje saveza, u svakom ciklusu se izbaci par novih imena, a par starih šalje u mirovinu. nema tu potreba za ostavljanjem starijih igrača radi njihovih zasluga u proteklom razdoblju, seniori su većinom krivi za loše igre repke, jer se ne žele maknuti, a nisu na nivou koji se traži, pa mladi nemaju priliku sazrijeti u reprezentativnom ozračju. ja bih sad igrao protiv engleza sa pomlađenom ekipom, više nego sad protiv belgije.