U najsvjetlijem ovoljetnom trenutku za hrvatsku košarku, u osvajanju naslova kadetskih prvaka Europe, uz Roka Prkačina najviše je svojim talentom sjao Boris Tišma (203 cm), ljevoruki krilni igrač.
Zbog svega pokazanog u Novom Sadu, u španjolskom sportskom dnevniku “As” tih je dana izišao naslov “U Realu igra novi Toni Kukoč”. Naime, za razliku od Prkačina koji je cijelo vrijeme u Ciboni, Tišma je s 13 i pol godina postao član madridskog Reala.
– U početku mi je bilo teško jer se trebalo priviknuti na jezik i kulturu, no kako je bilo nekoliko igrača iz Hrvatskoj susjednih zemalja, a to su Dončić, Radončić i Nakić, oni su mi puno pomogli da se što brže priviknem pa mi to nije bilo tako teško kako sam mislio da će biti.
>> Pogledajte i doček Tišme i suigrača nakon zlata u Novom Sadu
Otišao nakon 7. razreda
Mnogi kada odu tako mladi požele vratiti se kući. Je li Boris imao takvih kriza?
– Ne, nisam jer sam znao zašto sam došao u Real. Jest da sam napustio roditelje i prijatelje, no htio sam igrati u velikom klubu. To mi je bio san, a još kada se dogodilo da idem u meni najdraži klub, bilo je to sve što mi srce želi.
S kim se najviše zbližio?
– S Balkancima. A bio je ondje i naš igrač Proleta i on mi je dosta pomogao.
Pomagao mu je i Luka Dončić, koji mu je nesebično davao Nikeove tenisice jer je Nikeov maneken. No, to sada više nije potrebno jer je to, slijedom odličnih igara na Eurobasketu, postao i Boris, kojeg smo pitali za Marija Nakića, sina negdašnjeg košarkaša Cibone i Partizana Ive Nakića? Je li odlučio za koju će reprezentaciju igrati – Hrvatsku, Srbiju ili Španjolsku?
– To ne znam. Još nije igrao ni za jednu reprezentaciju niti nam je o tome išta govorio.
Za Tišmu su nam kazali da je bio najsamostalniji od svih igrača iz zlatne kadetske reprezentacije.
– Kada od kuće odete jako mladi, brzo naučite kako živjeti bez roditelja. Naučite paziti na troškove jer se morate sami brinuti o sebi. Uostalom, tome nas uče i u klubu, a jako je važno na trening dolaziti na vrijeme i ne izdvajati se od drugih.
Koliko su važne školske ocjene?
– Ovdje se od nas ne traži prosjek kao što je to slučaj s košarkašima-stipendistima s američkih koledža, no ljudi iz Reala provjeravaju kakvi smo u školi. Usmjeravaju nas da se ne dogodi da padnemo razred.
Njegova srednja škola na drugom je kraju Madrida.
– Mi košarkaši i nogometaši imamo organizirani prijevoz do škole i natrag. Dakako, imamo i prostor za učenje u našem stacionaru.
Nekim klupskim vršnjacima Boris je izravni konkurent.
– Svjestan sam da nećemo svi uspjeti. Izvan terena smo jako dobri prijatelji, a na terenu smo konkurencija. No, što je konkurencija na treningu jača, to se bolje razvijamo.
>> Pogledajte i kako je Lijepa naša zasvirala u Novom Sadu
Španjolski je, kaže, brzo naučio.
– Imao sam ga pet puta tjedno, po sat i pol nakon škole, kao i svi ostali stranci. Bili smo raspoređeni po skupinama.
Jezik na kojem će slušati nastavu mogao je birati.
– Mogli smo izabrati španjolski ili pola engleski, a pola španjolski, a ja sam se upravo za potonje odlučio.
Sada je srednjoškolac, a osnovnu školu završio je u Madridu.
– Iz Zagreba otišao sam nakon sedmog razreda, a sada mi nedostaju još dvije školske godine da završim srednju školu. Programi se ne razlikuju puno od naših. Umjesto hrvatskog učim španjolski, no i tu imamo matematiku, fiziku, kemiju, biologiju, tjelesni, likovni, informatiku kao izborni predmet...
Kako izgleda radni dan košarkaški nadarenog momka u velikom Realu?
– Do prošle sezone smo imali jutarnji trening pa školu od 10.20 do 17 sati, a večernji trening je do 18.30 do 21.30 i potom slijedi spavanje. Sada je pak škola ranije pa nam završava već u 14 sati. Prilično je to intenzivno, brzo prođe dan i u njemu nema vremena za nostalgiju.
Boris živi u stacionaru, u sklopu Realova centra.
– Tu smo svi mi, i nogometaši i košarkaši. Nas mladih košarkaša bude oko 15-20, ovisi kako koje godine. I dok domaći igrači stanuju sa svojim roditeljima, mi se izdvojiti možemo tek kada završimo juniorski staž i potpišemo prvi seniorski ugovor.
Upoznao sam Luku Modrića
Zbog svega toga, s roditeljima se ne viđa često.
– Oni dođu iz Zagreba obično na 3-4 dana. Jednom između rujna i Božića i jednom između Božića i Uskrsa, a ponekad dođu i na neki od turnira koje igramo u nekoj drugoj zemlji.
Srećom, tata Miodrag i mama Danijela ne moraju mu davati džeparac jer ga dobiva od Reala.
– Nama strancima klub daje za naše potrebe. Da možemo otići do grada, gledati kakav film, kupiti si neki komad odjeće i tome slično.
A u grad ne može kada hoće.
– U tome su dosta strogi i bez pitanja ne smijemo nikamo. To je i razumljivo jer ti ljudi imaju veliku odgovornost prema našim roditeljima. Navečer van ne idemo niti nam to dopuštaju, pa smo u Realovu centru već do 20 sati.
U Realovu sportskom kampu imao je priliku upoznati se i s Lukom Modrićem.
– Jednom sam otišao do rezidencije nogometne momčadi i s njima sam se upoznao i fotografirao. Luka Modrić je fantastičan nogometaš i ponosim se što smo sunarodnjaci. Mi smo u dijelu kampa gdje su mlađi uzrasti, a nogometni i košarkaški prvotimci su u izdvojenom dijelu. Oni tamo znaju i prespavati prije nekih utakmica.
sretno mali Tišma...