Kakva slučajnost u jednom od hodnika Beogradske arene. Baš dok smo fotografirali potpisnice ponajvećeg uspjeha ženskog hrvatskog karatea, vesele članice brončane ženske borbene vrste, u kadar nam je upao netko nepozvan. No, kad smo bolje pogledali, vidjeli smo da taj čovjek široka osmijeha i te kako zaslužuje mjesto na na fotografiji koja dokumentira uspjehe hrvatskog karatea.
Bio je to sportaš koji je osvojio najviše karataških medalja za Hrvatsku, fantomski Belgijac s hrvatskom putovnicom Junior Lefevre. Čovjek koji je pod zastavom Lijepe Naše na velikim natjecanjima osvojio čak devet medalja (tri zlata, jedno srebro, pet bronca) prestao se natjecati sa samo 25 godina. Zašto tako rano?
– Mnogi misle da sam se zasitio treninga, jer sam kao klinac doista spartanski radio pod nadzorom svoga oca Fredija, no pravi razlog pomalo je bizaran. Kad su uveli obvezne štitnike za stopala, rekao sam da ja to neću jer sam u karateu preveliki tradicionalist.
Junior je danas profesionalni trener luksemburške reprezentacije.
– Prije toga sam bio tri godine tehnički direktor australske reprezentacije, no ovo mi je bio najbolji potez jer sada imam plaću od 3500 eura, a mirovinu ću moći zaslužiti za samo 10 godina. Zapravo, odradim li samo ove tri godine ugovora, sa 60 godina imat ću pravo na mirovinu od 1000 eura. Luksemburg je jedna od najbogatijih zemalja Europe, zbog bankarstva i zato što u njoj nema poreza.
Danas 32-godišnji Junior ispričao je i što se dogodilo s njegovim privatnim životom... I tu je povukao energičan i odlučan potez, baš kao i onda kada je odlučio napustiti Belgiju i nastupati za Hrvatsku.
– Kada sam u Čileu održavao seminar, zaljubio sam se u 18-godišnju polaznicu Siomaru na prvi pogled. Kada sam je nakon nekoliko dana poželio povesti sa sobom u Belgiju, rekla mi je: "Ako me želiš, ženi me, jer ja nikad neću napustiti svoju zemlju bez prstena". Zaručili smo se sedam dana nakon upoznavanja, što je bio šok za mog oca.
A upravo je otac Fredi od njega stvorio disciplinirana samuraja koji se spletom okolnosti preselio pod hrvatsku zastavu. Naši su, naime, iskoristili loše flamansko-valonske odnose u belgijskom karateu i dobili spektakularna borca koji je 1999. na EP-u u Grčkoj u dva dana postao dvostruki europski prvak - do 70 kg i u otvorenoj kategoriji, u konkurenciji puno težih boraca, mahom poluteškaša i teškaša.
Bio je Junior, pod hrvatskom zastavom, i svjetski prvak, u Münchenu 2002., a na Europskom prvenstvu u Bremenu 2003. za Lijepu Našu osvojio je tri bronce (momčadski, do 70 kg i otvorena kategorija).
– Još čuvam svoju hrvatsku putovnicu, koja mi je istekla, ali i svoj hrvatski nadimak Žućko jer mi je bio simbol novog rođenja. Puno me ljudi u Belgiji i sada tako zove. Doduše, malo sam ga frankofonizirao pa ga pišem "Jutsko" – ispričao je Junior s dozom nostalgije.
