S pedeset godina Zlatko Kranjčar više nije mlad da bi imao velikih
želja, ali ni dovoljno star da ih više ne bi imao. Njegova je sretna
ili huda sudbina da njegova želja proći kvalifikacijsku
inicijaciju i doći među odabrane nije samo njegova. Draga nacija
očekuje da u drugi krug uđe Croatia! Ne uđe li, Kranjčara će grditi i
posljednja seoska baba, jer kod nas svaki krmeljivi pijanac misli da
može biti nacionalni selektor.
Ne prođu li, Kranjčar će biti kuđen, osporavan i napadan još više nego
kada je bio nogometaš. A nije bio igrački šuft. Naprotiv. Bio je
šmeker, znalac, bogodani talent i nadasve fini dečko. Pojavio se kao
golobradi mladac, kao nogo-mesija koji dolazi poslije tri desetljeća
hrvatske nogometne pustinje. I nakon isto toliko svevlasti beogradske
čaršije, pokraj koje čak ni svemirski Dinamo s Belinom, Zambatom i
Lamzom nije mogao biti prvak! Zlatko Kranjčar čekan je kao zadnja
Dinamova nada i uzdanica potuljenog hrvatstva. Osim toga, Kranjčar je
bio i jedini pravi purger među mnoštvom (ne)talentiranih došljaka, u
kojemu se slutio velik igrač.
Otkako je u vrijeme najveće Dinamove krize, kada se Dinamo jedva održao
u prvoj ligi, debitirao, za većinu Dinamovih navijača postao je i ostao
njihov Cico. Čak je i lutak u Dinamovu dresu, klupska maskota, načinjen
prema njegovu liku. Neskloni će se pak prema njemu ponašati kao što se
danas ponašaju osporavatelji njegova selektorstva. Unatoč svemu
umijeću igra s obje noge, pregled igre, osjećaj za pogodak i igra
s glavom Kranjčar će za zlobnike i kritizere biti jedino
"šminker" i "svileni" kojemu će se rugati: "Cico, Cicek, mamin micek".
Danas, tridesetak godina kasnije, prigovaraju mu pak da "sineka gura u
reprezentaciju".
Opet jednako zlobno. Kao da je riječ o bedačeku koji ima dvije lijeve
noge, a ne o mladiću kojemu se umijeće može osporavati jedino
malicioznošću. Doduše, Niki se Kranjčaru može dogoditi nešto slično kao
i njegovu ocu, tj. da bude darovitiji nego uspješniji. Jer, netko s
talentom njegova oca sigurno bi postigao više, a u reprezentaciji bivše
države barem udvostručio 11 utakmica. Niko Kranjčar nastavak je fine
zagrebačke nogometne škole, obnovljene upravo igračkom pojavom njegova
oca, Velimira Zajeca i Marka Mlinarića, a potom, pojavom nebeskog
Žutog, Roberta Prosinečkog, i zemaljski čvrstog, no lucidnog Zvone
Bobana.
Nešto od toga duha fine zagrebačke nogometne škole osjeća se i u igri
reprezentacije. Kranjčar se odrekao nekih višebojaca koji su od svih
nogometnih vještina jedino znali trčati. On je pokušao spojiti snagu s
maštom. Protiv svjetskih prvaka iz već mitske nogometne Maštovije naši
su igrači pokazali i jedno i drugo, što bi trebalo biti dovoljno za
drugi krug. Uspijemo li možda i više, Kranjčar bi u nekoj sretnijoj
zemlji mogao kupiti panama šešir, obući bijelo odijelo i šetati kao
nacionalni svetac. U suprotnom, bit će "stari pijanac" u zaboravljenoj
zemlji.
OSOBA TJEDNA Zlatko Kranjčar
