Sa Zlatkom Runjom (35) prošao sam dio omladinske škole sinjskog Junaka. Davno je to bilo, sredinom devedesetih... Tada je Zlatko bio u fokusu Hajdukove struke koja je bila uvjerena da će napraviti veću karijeru od starijeg brata Vedrana. Jer, Zlatko je u to doba bio prava zvijer. Brat Vedran bio je tada već prvi vratar splitske momčadi.
No, zvijezde su se drugačije posložile. Vedran je napravio i više nego respektabilnu karijeru, branio na golu vatrenih, dok je Zlatko vratarsko umijeće demonstirao u Belgiji, Grčkoj i HNL-u.
– Godilo mi je to kada su me uspoređivali s bratom i tvrdili da ću napraviti veliku karijeru. No, meni se nisu poklopile neke stvari dok je brat napravio impresivnu karijeru. Ali nisam nezadovoljan. Naravno, mogao sam i puno više. Nije mi bilo lako živjeti i igrati u Vedranovoj sjeni. No, uvijek mi je, kao i svaki stariji brat, bio pravi uzor – počeo je Zlatko Runje za sportski tjednik Max.
Početak svake njegove priče je naravno Hajduk. Prije desetak dana Zlatko se opet vratio u Hajduk iz kojega je otišao 2006. Ovaj put kao trener vratara u omladinskoj školi. Sreo sam ga sasvim slučajno na umjetnoj travi pomoćnog Hajdukova igrališta. Oko njega okupljeno nekoliko klinaca u vratarskoj opremi. Upijali su svaki njegov pokret. Zlatko s 35 godina izgleda kao da ovog trenutka može među prvoligaške vratnice.
– Živio sam svoj san u šest sezona koliko sam proveo u Hajduku. Sada opet živim san kao trener u Hajduku. Svi koji su tu jako dobro znaju da je ovaj posao prije svega velika čast – ističe Zlatko.
Vodio trećeligaša Hrvace
Kako se bilo vratiti na travnjak pored kojega je počela vaša vratarska priča?
– Prošetao sam i prisjetio se svih ljudi koji su u Hajduku prošli kroz moj život. Pozdravio sam one meni drage ljude koji su još tu.
U Hajduku je zadužen za rad s klincima od 2003. do 2007. godišta. Nema sumnje da će svi ti klinci puno naučiti od Vedrana. Njegove vježbe moderne su, u stanju je objasniti sve do najsitnijeg detalja i sve besprijekorno demonstirati.
– Sve to mogu zahvaliti svom prijatelju i mentoru Ivici Roguljiću s kojim sam povezan praktično od mojih najranijih početaka. Sve što znam mogu najviše zahvaliti njemu. On me vodio i kroz igračku karijeru – priznaje Runje.
Ivica Roguljić, legenda je sinjskog Junaka i sigurno jedan od najvećih vratarskih stručnjaka na ovim prostorima, a i predavač je na Akademiji HNS-a. Njemu su na instrukcije dolazila brojna poznata vratarska imena.
Nastavili smo o Hajdukovim klincima.
– Hajduk je uvijek imao i imat će talentirane igrače, kao i vratare. Na nama je da se kvalitetnim programom obučimo i da stvorimo neko novo vratarsko ime. Jasno je da ima potencijala. U Hajduku sam zatekao jasan razvojni plan i mislim da smo na pravom putu.
U nekoliko je navrata Zlatko isticao nužnost učenja i usavršavanja.
– Mislim da je to najvažnije. Naravno, tako je i u životu kao i svakom poslu kojim se bavite.
Hajduk je godinama stvarao velika vratarska imena. Osjeća li odgovornost, odnosno strah? Ipak je na početku trenerske karijere...
– Nema straha. Važno je da klinci osjete da im imate što prenijeti. Važno je podići kriterije rada i imati kvalitetnu koordinaciju s trenerima u omladinskoj školi. Sigurno ću dati sve od sebe. Svo svoje iskustvo koje sam stjecao dok sam bio aktivan igrač.
A Zlatko je prošle sezone bio vratar trećeligaša Hrvaca.
– Važno je da nije bilo nikakve duže stanke od nogometa. Hajduk je došao krajem prošle sezone i naravno da se takva prilika ne odbija. O Hrvacama mogu reći samo sve najbolje. Ljudi u klubu i oko kluba bili su iznimno korektni prema meni – priznaje Runje.
Grčka mu je otvorila oči
Kada govori o svojoj karijeri, istaknut će Grčku kao ligu i zemlju koja mu je otvorila oči. No, jedan detalj posebno je vezan za njegovu karijeru. A to je utakmica Hajduka i Rome u kupu UEFA 2003. u kojoj je primio pogodak koji mu je, kako sam kaže, obilježio i usmjerio karijeru.
– Naravno da mi je usmjerio karijeru jer nakon te utakmice nisam više dobio priliku braniti. No, danas kada to gledam, nikome ništa ne zamjeram. Sjetim se te utakmice, a kada je zaboravim uvijek me netko na to podsjeti. Naravno, prva utakmica u Rimu rijetko se ili gotovo nikad ne spominje. No, ja se tog doba sjećam s pozitivnim emocijama iako se i znam našaliti na svoj račun. Svaka lopta je posebna i svaka ima vratarsku priču. Tako i ta moja. Pa i puno veći vratari od mene primali su takve pogotke. Važno je da nikome nisam ništa uzeo za zlo. Tog doba sjećat ću se kao jedne lijepe priče – zaključio je Runje.
>> Sportski tjednik Max! potražite na kioscima diljem Hrvatske svake subote
