U nastavku na nabrajanje i rangiranje “najvažnijih događaja” 2013., čime je bio obilježen kraj protekle godine, početak 2014. bit će obilježen intenzivnim projiciranjem “najvažnijih događaja” tekuće godine. Usprkos poplavi važnih “ivenata”, od Perkovića do globalnog zatopljenja, neki će reći da su glavni događaji 2014., i u svijetu i u Hrvatskoj, Zimske olimpijske igre u Rusiji i Svjetsko nogometno prvenstvo u Brazilu. Jesu li ti događaji uopće vrijedni uvrštavanja na top-liste s obzirom na sve drugo što bi se moglo zbiti u ovoj godini? Naravno da jesu, ali uz dodatak: bit će to važni politički, a ne sportski događaji. Jer sport je danas, kao i rat, samo nastavak politike drugim sredstvima.
Mislim, dakako, na profesionalni sport kao jedno od bitnih utjelovljenja vladajućeg ekonomsko-političko-medijskog sistema te na sportsku industriju kao poseban vid industrije rada i industrije slobodnog vremena. Takozvani “vrhunski sport” danas nije ništa više od opijuma za narod, sekularne religije koja treba anestezirati nezadovoljne građane, spriječiti ih u promišljanju suštinskih problema, zavarati ih, skrenuti im pažnju s egzistencijalnih i socijalnih pitanja, nudeći u neograničenim količinama priglupu zabavu i uvijek koristan nacionalizam. Jedan stari zagrebački grafit to je sažeo na genijalan način: “Sportom protiv pameti”. Ali i protiv samoga sporta, čiji su ideali i svrhe potpuno iščeznuli u onome što se danas naziva sportom. Takvim “sportom” nagrižen je čak i sportski amaterizam, npr. kod djece i mladih, gdje su se načela okrutne kompeticije i “preživljavanja najjačih” već i te kako uvukla. Radost igre, zaigrana tjelovježba, vježbanje timske suradnje i solidarnosti, kao i sve drugo što bi sport trebao značiti, na svim se razinama istrebljuje preferiranjem i poticanjem modela profesionalnog sporta koji nadgledaju poduzetnici i političari.
Ne slučajno jer sport je postao preslika aktualne ekonomije i politike moći, odnosno njihovo najmoćnije sredstvo.Filozof Ernst Bloch još pedesetih godina prošlog stoljeća tematizirao je zabavu, entertainment, kao “nadomjestak za ono što je nepostignuto u kapitalističkoj životnoj borbi u njezinim oblicima na koje se pristaje”, a sport kao sredstvo koje se “korisno upotrebljava za varku”, s ciljem da “radna snaga ne dopre do svijesti o sebi ni u vrijeme svojeg odmora”.
Danas i na našim prostorima o tome jasno i glasno govori Ivan Ergić, bivši profesionalni nogometaš (Juventus, Basel, Bursaspor) i reprezentativac (Srbija i Crna Gora) koji hrabrim i upornim istupima u javnosti, kroz intervjue i vlastite članke, a na tragu jednog humanističkog marksizma, raskrinkava mitove profesionalnog sporta, njegovu najužu povezanost s kapitalizmom i nacionalizmom, njegovu izdaju ideje o “zdravom duhu u zdravom tijelu” dokazujući kako je taj gladijatorski sport upravo štetan za tijelo i za duh sportaša, kao što je štetan za “tijelo i duh” društva. Ono što Ergić govori o profesionalnom nogometu vrijedi za sport općenito: politizacija nogometa ide ruku pod ruku s namjerom političkih i ekonomskih centara moći da depolitiziraju narodne mase.
Bolje sportski spektakl i nasilje na stadionima, u kontroliranim uvjetima, nego spektakularna, nekontrolirana i potencijalno nasilna socijalna revolucija.Ta nemilosrdna globalna mašinerija instrumentaliziranog sporta gazi i preko ljudi i preko svega drugoga. Na primjer, zarad Europskog nogometnog prvenstva 2012. u Ukrajini brutalno je usmrćeno više od 80.000 “pasa lutalica”. Zarad Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu 2014. ne samo da su ogromna financijska sredstva preusmjerena u nogometni spektakl umjesto u socijalne projekte nego su također brutalno iseljavane favele, kvartovi najsiromašnijih. Ali te činjenice u našim krajevima uopće ne mogu doći do svijesti ljudima samljevenima u ekonomsko-političko-medijskoj flajšmašini kojoj je sport jedan od ključnih kotačića. Ako u dnevnim novinama na dnevnoj bazi čitate šest stranica o sportu, a na jednoj ili dvije stranice pronalazite vijesti iz kulture, prožete reklamama za svinjetinu i kiseli kupus ili za akcije mobilnih operatera, onda vas ne treba čuditi da se zbog “rješavanja” ukrajinskih pasa ne brinu građani BiH pred čijim se očima događa genocid nesretnih neudomljenih pasa. Ne treba vas čuditi ni to da se zbog “rješavanja” sirotinjskih naselja u Brazilu ne brine hrvatska javnost koja još nije ni prepoznala kao socijalnu tragediju masovne ovrhe nad nekretninama dužničkih robova u režiji banaka i vlasti. “Imamo plasman na Svjetsko prvenstvo”, “Imamo naše dečke i cure na Olimpijadi” – to je sasvim dovoljno da se zaborave svi globalni i lokalni problemi. Kad već nema kruha, dovoljne su nam i igre. Nažalost, teško da će otrežnjenje nakon igara, bez obzira na rezultate nacionalnih prvaka, dovesti do istinskog otrežnjenja i do zaključka da te igre ni u kojem slučaju nisu rješenje stvarnih problema, nego su upravo dio, i to važan dio problema.
Pseudodemokratska politika i neoliberalni kapitalizam – globalni sistem moći i njegove lokalne inačice – pojeli su sport, kao što su pojeli i sve druge dimenzije javnog i privatnog života. A Rusija i Brazil 2014. godine to samo potvrđuju. Pametnima previše. S obzirom na to, aktualna Putinova amnestija, koja je zahvatila i “najveće neprijatelje Rusije” kao što su Pussy Riot i Hodorkovski, spada u službene pripreme skorih Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, jednako kao i Putinovo odlučno proglašenje “rata protiv terorizma” u kojemu je putinovština istovjetna s Bushovom i Obaminom politikom. A eksplozije u Volgogradu 29. i 30. prosinca 2013., koje su antiruski orijentirani kavkaski teroristi tempirali uoči početka Igara, označile su službeni početak Olimpijade. Mnogo jasnije, pa i mnogo točnije nego što će to učiniti olimpijska baklja 7. veljače 2014.
Kada se spominju grafiti. Jedan kojeg sam pročitao, pogađa u srž stvari: "KADA JE MANJE KRUHA, VIŠE JE CIRKUSA" Drugo, koliko su (ne)važna i (ne)bitna nogometna prvenstva ili olimpijske igre u današnjem industrijaliziranom obliku, evo jednog testa za sve: bezz ikakvoga pomagala nabrojte zadnja pet svjetska nogometna prvaka i mjesto održavanja zadnjih pet olimpijskih igara.