U vrijeme kad je u Hrvatskoj izašla jedna od temeljnih knjiga o
Etruščanima i njihovoj povijesti, prevedena s talijanskoga, u izlozima
beogradskih knjižara kočoperi se, među ostalim, knjiga, također svježa,
koja već samim naslovom daje do znanja da se autor trudi dokazati kako
su i Etruščani zapravo nekadašnji Srbi, ili obratno, da Srbi potječu
još od Etruščana. Jer naslov joj je “Etrursi=Srbi”. Ta teorija ondje
nije novost, samo je opetuju.
U Hrvatskoj se tek s vremena na vrijeme čuje o našem navodnom iranskom
podrijetlu, ali u knjižarama se o toj temi ne može naći baš ništa, i to
već dugo. I ne samo to.
U našim knjižarskim izlozima i na policama nema mjesta bilo kakvoj
“sumnjivoj” literaturi, onoj koja je u suprotnosti s nekim uvriježenim
dosezima povijesne znanosti, ili barem da je na razini neke opće
kulture ponašanja i pisanja.
Upravo se mentalno stanje srbijanske nacije, ili barem dobrog njezina
dijela, najbolje može vidjeti upravo iz knjižarskih izloga. Gotovo da
nema beogradske knjižare, od Srpske akademije nauka i umetnosti pa
dalje, koja ne nudi nevjerojatnu količinu knjižurina koje se bave
Bizantom i srednjim vijekom.
Nema tu rasprava o Turcima i Osmanskome Carstvu, pod kojemu je Srbija
bila 500 godina, niti o Habsburzima s kojima je stoljećima bila susjed.
Za te teme nema mjesta ni na beogradskim fakultetima, pa kako će ih
biti u knjižarama. Ali zato je svetinja Bizant, a srpski se korijeni
traže posvuda. Jednostavno, Srbija je mentalno zarobljena u srednjemu
vijeku.
Sljedeća opčinjenost jest monarhističkim dobom, posebice
Karađorđevićima, pa se i njihova vojska mnogim simbolima vratila
toj tradiciji. O suludim tezama na račun Vatikana, Katoličke crkve,
Stepinca, NDH, Jasenovca uopće ne treba ni govoriti.
Takve je opskurne literature posvuda. I nije samo opskurna, nego i
huškačka. Brane se Milošević i Mladić, a zainteresirani se kupac mora
dobro namučiti kako bi pronašao koju knjigu koja drugačije zbori o
Miloševićevu dobu.
U Srbiji je teško živjeti i preživjeti, o ljudima nitko ne misli, jer
se samo mali broj bogataša i dalje bogati, a najveći dio naroda sve
više osiromašuje. Istodobno se političari više prepucavaju o povijesti
nego kako ljudima poboljšati standard. Sve ovo još je jedan od niza
dokaza da se u Srbiji ništa nije promijenilo jer katarze nema.
Zato će i takozvani demokrat Boris Tadić zatražiti da se žrtve
ispričaju agresorima, samo kako bi se dodvorio Miloševićevim
socijalistima i priklonio ih sebi. Pri tome računa samo na svoju
fotelju, a ne na dobrobit Srbije koja ostaje zakopana u prošlosti, i to
dalekoj.
Kad nisu s njome još razriješili, kako će onda s Miloševićem?
U POVODU
