Ovo što ću vam reći bit će vam posve novo, nešto što vam nikada nitko nije rekao, ovo što ću vam reći bit će u mnogočemu grublje, oštrije, strašnije i opasnije nego što ste ikada mogli zamisliti da će vam itko reći.
Navedene zastrašujuće riječi bile su uvod u jednu od najvažnijih propovijedi ikada izrečenih u nekoj katoličkoj crkvi. Gledajući s propovjedanice na klupe u kojima je sjedila sva svjetovna moć i vlast, svećenik je na samom početku rekao i ovo: „Popeo sam se na ovo mjesto kako bih vam nešto priopćio, ja koji sam glas Kristov u pustinji ovoga otoka. Stoga vam je pomno slušati, svim srcem i svim čulima vašim.”
Dogodilo se to prije točno pet stoljeća, 21. prosinca 1511., na otoku Hispanioli, prvom komadu čvrstog tla na koji su ploveći prema zapadu naletjele Kolumbove lađe. Bila je posljednja nedjelja prije Božića i na misu je došla sva bogobojazna katolička konkvistadorska elita. Uključujući i guvernera Diega Kolumba, Kristoforova sina.
Što je to tako strašno, nečuveno i šokantno te predbožićne nedjelje imao za reći dominikanac Antonio Montesino? Evo što! Prepisujem čitav kratki zapis nastavka propovijedi:
“Ovaj vam glas govori da ste zbog okrutnosti i tiranije kojom se odnosite prema ovim nedužnim ljudima svi u smrtnom grijehu, te da ćete živjeti i umrijeti u grijehu. Recite, s kojim pravom i po kojoj pravdi držite ove ljude u tako okrutnom i strašnom ropstvu? Tko vas je ovlastio da povedete tako odvratan rat protiv tih ljudi koji su mirno i spokojno živjeli na svojoj zemlji, od kojih ste bezbrojne usmrtili i nanijeli im neviđene patnje? Kako ste ih mogli tako tlačiti i izmoriti, kako ste im mogli uskratiti hranu i ne liječiti njihove rane koje im nanosite prisiljavajući ih na prekomjerni rad, koji ih košta života? Primjerenije rečeno, kako ih možete ubijati, jer dan za danom vade zlato za vas kako biste se vi obogatili? Kakvu brigu iskazujete prema onima koje se poučava u kršćanskom nauku, koji upoznaju svoga Boga i Stvoritelja, koji primaju krštenje, koji slušaju svetu misu, poštuju dan Gospodnji i svetkovine? Zar oni nisu ljudi? Zar oni nemaju razumom obdarenu dušu? Niste li dužni ljubiti ih kao same sebe? Zar to ne razumijete? Zar ne osjećate to? Kako možete živjeti u tako dubokom snu i letargiji? Znajte, iz stanja u kojem se vi nalazite ne možete se spasiti ništa bolje nego li Mauri i Turci, koji nemaju vjere u Isusa Krista ili je ne žele prihvatiti.”
Iz današnje je perspektive i politički i teološki nekorektno za primjer vječnog prokletstva uzimati duše Maura, Turaka i ostalih nekrštenih naroda. Ali, kršćanski propovjednik s početka 16. stoljeća nije mogao izreći strašniju usporedbu, uvredu i prijetnju ako je želio doista šokirati i prodrmati savjest katoličkih slušatelja. (Na žalost, takva bi figura i danas bila samorazumljiva premnogim kršćanima.)
Od bavljenja dušama, u ovom je slučaju mnogo važnija propovjednikova briga za tijela, za ovozemaljski život, slobodu i dostojanstvo ljudi za koje diže glas. To su bili pripadnici naroda Taino koje su Španjolci zatekli na Hispanioli i pretvorili ih u robovsku radnu snagu provodeći genocid iz koristoljublja u kojem je broj domorodačkog stanovništva u prvih dvadeset godina konkviste doslovno desetkovan. U tom legaliziranom sistemu izrabljivanja zvanom “encomienda”, osobito je odvratan bio zakonski članak prema kojem novi gospodari imaju obavezu robove koji su im dodijeljeni poučavati katoličkoj vjeri.
Iza Montesinove propovijedi stajala je čitava lokalna redovnička zajednica dominikanaca koji su na Hispaniolu kao dušebrižnici upućeni 1509. godine. Propovijed je bila manifest na koji su svi stavili svoje potpise. Oni su tako, uoči Božića prije pet stoljeća, znali i propovijedali ono što bi za sve kršćane trebalo vrijediti i danas. Porod djeteta u štali može biti idila samo u jednoj noći, samo u pjesmi “Tiha noć”. Ideja o “miru svim ljudima na zemlji dobre volje”, koju u božićnim pjesmama anđeli s neba pjevaju na uho pastirima, presnažna je da bi trajala samo jednu noć i bila svedena na širenje “radosne vijesti” o popustima za vrijeme blagdanskog šopinga.
Pribojavajući se rezultata nedavnih izbora neki su gorljivi čuvari hrvatske države i duše iskazali i brigu za sam duh Božića u zemlji kojom će vladati “crveni nevjernici”. A ja im kažem da nema tih “crvenih” koji bi bili crveniji od samog Božića, od crvene boje upravo strastvene ljubavi kršćanskog Boga prema svim ljudima koja se očitovala u rođenju, pravedničkom životu i od krvi nedužnog čovjeka naročito crvenoj smrti njegova Sina.
Kršćanstvo koje počinje u božićnoj noći početak je najveće revolucije koja još uvijek traje i koja bi se svakodnevno morala pomalo događati u svakom od nas i širiti onako prirodno kao što žilama teče krv. U ritmu srca.
Na obljetnicu Montesinove propovijedi upozorio me je prijatelj Frano Prcela, svećenik, teolog i dominikanac. Kao ovogodišnju božićnu čestitku on je na hrvatski preveo i prijateljima razaslao tekst znamenite propovijedi, s pravom je nazivajući “jedinstvenim proročkim glasom u pustinji kršenja elementarnih ljudskih prava i ljudskog dostojanstva”. Velika mu hvala!
Onako kako ju je vlastitim ušima čuo i zapamtio, propovijed je zapisao i objavio Bartolomé de Las Casas, čovjek koji je poslušao vapijući glas, od konkvistadora se obratio u dominikanskog redovnika, svećenika i jednog od najvećih boraca za ljudska prava naroda koje su osvajači bili “otkrili”, pa pokrstili i porobili.
U čast ovih časnih sinova svetog Dominika, (bilo je i drugih, gorljivo zauzetih lomačama) karipska se država danas zove Dominikanska Republika, a grad u kojem je Montesino propovijedao Santo Domingo. S njegove obale, preko palminih krošnji, prema pučini svoju opomenu izvikuje monumentalna skulptura dominikanca. S dlanom kraj usta on i dalje viče prema svijetu u kojem i mi živimo. Njegova je propovijed i danas savršeno jasna. Ne treba je dodatno tumačiti, treba je samo ponavljati. (A umjesto Maura i Turaka isprobajte neka druga imena, pa zadržite ona najprikladnija).
Nakon dva tisućljeća kršćanstva i niza samo od prolivene krvi crvenih revolucija, te su riječi i dalje začudno nove. Rijetko se govore, a mnogima u prvim klupama i danas zvuče grubo, oštro, strašno i opasno, baš kao i sama temeljna misao Božića o ljubavi i miru među svim, ali baš svim ljudima.
Domini canes laju, karavane prolaze