Danas, u četvrtak 15. studenog, kada pišem ovu kolumnu, maestro Daniel Barenboim u Berlinu slavi 70. rođendan. Veliki čovjek i glazbenik ove je godine prvi put bio u Hrvatskoj. Sve što nam je kroz Schubertovu glazbu rekao za klavirom u Kneževu dvoru, kao i razgovori kojima nas je počastio za vrijeme svog boravka u Dubrovniku, njegov posjet svrstavaju u jedan od najvažnijih kulturnih događaja godine. Zbog svega toga maestru Barenboimu uz čestitke upućujem i veliku zahvalnost.
Siguran sam da ni Dubrovačke ljetne igre nisu propustile poslati čestitku svom najznačajnijem ovogodišnjem gostu, to više što je dosadašnji glazbeni ravnatelj Igara Ivan Repušić u Berlinu već potpuno udomaćen kao kapelmajstor Deutsche Oper. To je jedna od tri znamenite operne kuće kojima se još uvijek, svim krizama usprkos, diči glavni grad Njemačke, uvelike zahvaljujući i Barenboimu.
A ja ovu čestitku pišem koliko zbog poštovanja, divljenja i dragosti koju osjećam prema velikom Maestru, toliko i zbog sebe i zbog vas, zbog naše kulture i zbog naših napaćenih i osiromašenih duša. Pišem je i zato da barem malom gestom na dva stupca na trenutak budemo nalik svim velikim, značajnim i još uvijek važnim svjetskim novinama koje nisu propustile posvetiti doličan prostor velikom jubileju velikog umjetnika.
Nastup s mehtom za dječji vrtić
Britanski Guardian objavio je tim povodom blic-intervju s Barenboimom, koji i u takvoj telegramskoj formi zna biti i duhovit i poučan. Evo ulomka:
“Koje je vaše najranije sjećanje? Već u majčinu trbuhu nisam volio tempa u kojima je moj otac svirao Beethovenove sonate. Što vas čini nesretnim? Kada nešto ne razumijem. Koga biste odabrali da vas glumi u filmu o vašem životu? Budući da nemam namjeru umrijeti, volio bih to učiniti sam. Koju živu osobu najviše prezirete i zašto? Popis je predugačak. Kada biste mogli, što biste promijenili u vlastitoj prošlosti? Ne vjerujem u mijenjanje nepromjenjivog. Koju biste pjesmu željeli da se pjeva na vašem pogrebu? Još jednom, ne mislim umrijeti.”
Ali, šalu na stranu, svu očekivanu jubilejsku pažnju medija Barenboim je odlučio skrenuti prema onom do čega mu je najviše stalo: do glazbenog obrazovanja novih generacija, do učenja o glazbi, i još više odgoja kroz glazbu. Osim što se brine o glazbenom obrazovanju na Bliskom istoku, Barenboim je 2005. potaknuo osnivanje glazbenog dječjeg vrtića u Berlinu. Tamo su muzičari njegova orkestra i on sam česti gosti i važni sudionici u zabavljanju, odgajanju i obrazovanju berlinske dječice. Upravo u korist tog dječjeg vrtića ići će prihod od Barenboimova rođendanskog koncerta koji je bio zakazan u četvrtak u velebnoj dvorani Berlinske filharmonije. Barenboim je najavljen kao solist u klavirskim koncertima Beethovena (c-mol) i Čajkovskog (b-mol) uz svoj orkestar Staatskapelle Berlin i svog najbliskijeg prijatelja Zubina Mehtu za dirigentskim pultom.
Židov koji Berlin čini velikim
Taj koncert imao je još jednu važnu poruku: da život kao slavlje glazbe, i glazba kao proslava života sadržava i neutaživu znatiželju za upoznavanjem drugih. Zato je u program kojim je slavio vlastiti život Barenboim naknadno uvrstio i nikad prije u Njemačkoj izvedenu skladbu “Dijalozi II” svog nedavno preminulog prijatelja Elliotta Cartera. Veliki američki skladatelj umro je u New Yorku u 103. godini života 5. studenog, a već dan poslije njemački je Die Zeit objavio Barenboimov esejistički nekrolog.
Veliki je Maestro rođendan iskoristio i za promociju svoje berlinske orkestarske akademije na koju s njemačkim stipendijama dolaze mladi Židovi i Palestinci da bi, svirajući skupa Beethovena, učili i potom dalje svjedočili o postojanju i važnosti duhovnog svijeta iznad svih politika u kojem se nastoje međusobno upoznati, razumjeti i poštovati. Zbog svega toga njemačka je kultura i danas (opet) velika kultura u kojoj je jedan od najvažnijih protagonista upravo Barenboim, rođen u Buenos Airesu kao potomak Židova izbjeglih pred pogromima još iz carske iz Rusije. I zato neka mu je sretno i neka mu je hvala! A za nas se nadam da smo ovom skromnom čestitkom u taj veliki duhovni svijet iznad politika, ratova i sudova na trenutak umočili barem mali prst.
