Zašto školski udžbenici ne bi bili na internetu? Tada bi doista bili besplatni, jer kazati kako se sada besplatno dijele po školama, ne odgovara potpuno istini.
Da bi Ministarstvo obrazovanja moglo po školama “besplatno” dijeliti udžbenike, njihovo tiskanje mora biti plaćeno iz državne blagajne, dakle opet od poreznih obveznika. U Italiji je, na osnovi žalbi i zahtjeva udruga potrošača, agencija za zaštitu tržišnog natjecanja pokrenula ove godine istragu o poskupljenjima školskih knjiga.
Agencija želi utvrditi jesu li se izdavačke kuće međusobno dogovorile o cijeni i time praktično ukinule međusobnu konkurenciju. Izdavači bi mogli biti teško kažnjeni za dogovor o cijenama kojima su izigrali tržišnu konkurenciju. Svake godine u travnju predstavnici izdavačkih kuća oblijeću nastavnike i profesore u školama nudeći im svoje knjige. Svaki nastavnik samostalno izabire udžbenike po kojima će predavati. Događa se tako da u istoj gimnaziji A razred ima, na primjer, skuplje knjige od B razreda za iste predmete jer je nastavnik izabrao, na što ima potpuno pravo, druge udžbenike.
U Italiji postoji tržište polovnih udžbenika koje pak učenici “osuvremenjuju” fotokopijama iz novih izdanja, a ima i onih koji uopće ne kupuju školske knjige, nego samo fotokopiraju pojedine stranice. Knjigu je, dakako, zabranjeno fotokopirati, ali dopušteno je fotokopiranje pojedinih stranica. Izdavači su doskočili i tome pa pojedine stranice, bez kojih se ne može naučiti neki predmet, tiskaju s podlogom u boji, tako da se ne mogu fotokopirati.
U Italiji su pokušali provesti ideju o stavljanju udžbenika na internet, ali su se tome oštro usprotivila izdavačka poduzeća. Preko interneta se, doduše, mogu naručiti školske knjige i na taj način izbjeći plaćanje trgovačke marže, ali se htjelo omogućiti da na internet dospije cijeli sadržaj knjige, stranicu po stranicu, pa onda s kućnog računala na pisač.
Zašto Hrvatska ne bi uvela takvu mogućnost? Sredstva koja se daju izdavačima da bi se dobili “besplatni” udžbenici mogla bi se upotrijebiti za stvaranje internetskih stranica s kojih bi se skidali sadržaji školskih knjiga. Svaki učenik mogao bi tiskati onoliko stranica koliko mu za određeni školski dan treba. Obiteljima koje nemaju kućna računala mogle bi tiskanjem pomoći škole. Sve promjene koje se uvode u udžbenike bilo bi mnogo lakše unijeti u stranice knjige na internetu.
Ušteda za državnu blagajnu, dakle porezne obveznike, bila bi velika. Zasigurno bi bilo ušteda i na papiru, jer, na primjer, od 31. svibnja 2008. zrakoplovne kompanije više neće tiskati papirnate karte, čime će uštedjeti ukupno tri milijarde dolara i sačuvati 50 tisuća stabala godišnje.
