Sutra istječe rok koji je europski povjerenik za tržišno natjecanje Joaquin Almunia postavio Republici Austriji za prezentaciju realističkog plana restrukturiranja Hypo Alpe-Adria Grupe. Bit će to finale duge, uzbudljive, tužne, ali i poučne priče o tome kamo vodi sprega lokalne politike, visoke politike, kriminala, sitnih i krupnih prevaranata, tajkuna, pohlepnika raznih vrsta, neuspješnih poduzetnika i raznih interesnih skupina, čak kad je u pitanju sređena zemlja poput Austrije.
Upravo je nevjerojatno koliko je različitih priča iz uvjerljivih i “uvjerljivijih” izvora kružilo cijelom regijom o mogućim rješenjima za financijsku kuću koja je austrijske porezne obveznike već stajala oko 2 milijarde eura. Po jednoj verziji priče, središnji biznis Hypa bit će prodan indijskom Srei Groupu za 60 do 70 milijuna eura, dok će se s prodajom vrijednih podružnica u jugoistočnoj Europi pričekati godinu-dvije jer se trenutačno za njih ne može dobiti bog zna kakav novac, a riječ je o potencijalno vrlo solidnim biznisima. Pri tome bi se cijeli talijanski biznis Hypa, vrijedan oko 350 milijuna eura, prodao. Prema drugoj verziji priče, o kojoj smo pisali, u akciju bi se, na poziv austrijske države, ubacila Grupa Erste koja bi odmah mogla kupiti biznis Hypa u jugoistočnoj Europi, uključujući jako solidnu banku u Hrvatskoj, a možda i biznis u središnjici u Austriji. Zanimljivo je da u obje verzije priče ostaje ključni problem za austrijsku državu, 100-postotnog vlasnika Hypa, kako se riješiti problem u središnjici banke. Sada su u potpunosti razgolićene priče prema kojima su za katastrofalno poslovanje Hypa krive banke u Hrvatskoj i drugim zemljama jugoistoka Europe. Možda su na kolaps Hypa utjecali raznorazni likovi s Balkana, od kriminalaca do političara, pa i Hrvatske, ali su se ključni poslovi dogovarali iz austrijske središnjice. Ne iz Zagreba.
O tome kako je teško razriješiti posljedice lošeg vođenja banke u kojoj je previše značajan utjecaj imala politika, imaju i za jednu Austriju vrlo neobična lutanja u traženju konačnog rješenja. Kao što se mi nismo snalazili s našim državnim bankama ili, još gore, brodogradnjom, tako Austrijanci izvode svašta s Hypom.
Na austrijskom stolu tako je bila rasprava o osnivanju tzv. loše banke kako bi se oslabio pritisak na nacionalne financije zbog nacionaliziranja Hypa. Taj austrijski plan zahtijevao je podršku privatnih investitora, poglavito banaka. Predstavnici ključnih austrijskih banaka, poput austrijskog Unicredita i Raiffeisen banke, gotovo s zgražanjem odbili su takve ideje kao političke pritiske.
S obzirom na to da Austrijancima curi rok koji im je zadao Bruxelles te da pokušavaju poštedjeti porezne obveznike daljnjih mogućih gubitaka po obvezama Hypa (dosežu čak 7 milijardi eura), pao je vrlo ozbiljan prijedlog kancelara Wernera Faymanna da dio troška (oko 4-7 milijarde eura) podnese pokrajina Koruška, dok bi kroz participaciju u kapitalu i posebne poreze dio tereta trebale podnijeti ostale austrijske banke. Ne treba posebno objašnjavati kako su na to reagirale austrijske banke koje bi sada trebale spašavati dojučerašnjeg konkurenta.
“Crtati horor brojke na zidu je kontraproduktivno i opasno”, odgovoreno je iz austrijskog ministarstva financija Kurieru. Nisu željeli ni potvrditi ni poreći brojke koje je iznio Faymann, no time su de facto potvrdili da bi se rješenje moglo naći negdje u Faymannovim idejama koje su za austrijsku opću poslovnu i bankarsku kulturu bile nezamislive do izbijanja svjetske financijske krize. Ukratko, dogodilo se i u kolijevci suvremen neoliberalne ekonomske misli, da ekonomijom ne upravlja ona poznata nevidljiva ruka tržišta. Upravo suprotno, čvrsta ruka države, koja je u značajnoj mjeri proizvela probleme, snažno udara na tržište kako bi zaštitila porezne obveznike.
Pričekajmo finale ove velike političko-poslovne drame. Nije sigurno da će nakon njega itko biti mudriji.
