Kad ni župnik Tomislav Novosel ni njegov nadređeni, nadbiskup Josip Bozanić, ne vide baš ništa sporno u tome da spomenuti župnik drži pištolj u župnom uredu, onda se zbilja čovjek mora zabrinuti kakvo je to doba došlo.
Župnik se nonšalantno čudi kako netko uopće može postaviti pitanje zašto on ima pištolj. Njemu je samo važno da za njega ima dozvolu. Svaka čast! No, još je veću nevjericu i čuđenje izazvao Bozanić koji je preko svoje glasnogovornice stao u župnikovu obranu, što i ne iznenađuje ako se računa na svećeničku solidarnost, pa poručuje da se župnik nije ogriješio o crkvene zakone. Znači, paragrafi su zadovoljeni. Svaka čast!
Dobro, pa što će njemu pištolj, ako smijemo pitati? Pištolj mu očito nije za lov, pa otpada priča o njemu kao strastvenome lovcu. Očito se ne bavi ni streljaštvom. Ali kakvo god oružje bilo u pitanju, makar to dopuštali i toliko važni crkveni paragrafi, njegovo držanje i korištenje posve je u suprotnosti s duhom svećeničkog poziva. Crkveni ljudi s oltara često pozivaju na prekid nasilja, prolijevanja krvi, mir, nenasilje, a neki od njih potencijalno prijete nasiljem, makar to bilo i u samoobrani.
Dok crkveni paragrafi u tome ne vide ništa sporno, možda bi se trebalo vratiti natrag u Novi zavjet, gdje piše kako Isus nije digao ni prst na svoje stražare koji su po njega došli s oružjem, a Petra je ukorio što je jednome od njih mačem odsjekao uho. Ne treba ni spominjati koliko je Crkva dosad proglasila blaženih i svetih svećenika i drugih vjernika koji su dali svoj život pogibajući od svekolikog oružja.
Evo nam svježega primjera Bozanićeva prethodnika kardinala Alojzija Stepinca, kojemu su o glavi radili i ustaše i partizani, da bi ga na kraju otrovali. Ali još nije otkriveno da je imao pištolj. Pokušali su ubiti i njegova nasljednika Franju Kuharića, ali povjesničari još nisu utvrdili da je i on bio naoružan. Tu je i sv. Maksimilijan Kolbe koji je ponudio svoj život za drugoga. I mnogi drugi još. Priprema se i beatifikacija svećenika Miroslava Bulešića u Istri kojega su ubili komunisti. Teško da bi bio svetoga života da je i on na njih pucao.
Zašto bi inače bilo koji svećenik trebao imati pištolj? Živi li on u pravom smislu taj poziv? Koga se toliko boji? Kakvim se poslovima bavi? Možda sumnjivim, nespojivim sa svećeništvom? Sve su to sad opravdana pitanja. Istina, nemaju svi predispozicije za sveti život, ali svećenik je izabrao Božji poziv, na sebi ima sveti red, morao bi biti uzor drugima, simbol je nenasilja, dobrote... Ali kad se Bozanić drži samo suhoparnih paragrafa, kao da se duhovna dimenzija negdje izgubila.
