Jučer je završio osamnaesti pulski festival knjiga i autora Sa(n)jam knjige u Istri. Deset dana ranije otvorila ga je hrvatska ministrica kulture. Ali, ja zbog toga nisam nimalo uvjereniji da ova država kulturu shvaća ozbiljno, jer kultura je mnogo više od protokola. Ona je mnogo više i od profinjene zabave, ona je izvor spoznaja i emocija koje obvezuju i potiču na djelovanje u sasvim konkretnim situacijama.
U Puli sam bio angažiran kao moderator tribine na temu Sloboda izbora. Dok sam se pripremao za taj posao, čitao sam, srećom, roman “Institut za namještanje satova” turskog klasika Ahmeta Hamdija Tanpinara, u hrvatskom prijevodu Envera Ibrahimkadića, koji nam je podarila Fraktura. U toj sam knjizi naišao na ulomak kao stvoren za uvod u razmišljanje i razgovor o slobodi. Zapravo, sasvim je očito da je turski pisac čitav roman napisao upravo zato da bi čitatelji stali i porazmislili o sebi i svom životu, pa onda i o gradu i zemlji u kojima taj život provode, ili im on samo tek tako prolazi. Tanpinar piše o Turskoj, ali ne zato da nas koji nismo Turci nauči bilo što o životu u Turskoj. On piše zato da nas pita: a koliko ste vi u svom životu, gradu ili zemlji zapravo slobodni? I što vam uopće znači ta riječ sloboda? Hajri Irdal, glavni lik Instituta za namještanje satova, postavlja savršeno logična pitanja o slobodi koja su od životne važnosti ako je istina da nam je sloboda doista najdraža i najsvetija i da od nje većeg blaga nemamo. Evo što perom svog junaka Tanpinar piše o toj slobodi: “U svome sam kratkom životu sedam-osam puta čuo kako je došla i u našu zemlju. Da, došla je sedam-osam puta iako mi ni jedan jedini put nitko nije rekao niti da je otišla! A od radosti izazvane tim dolaskom mi bismo svaki put sa zurnama i bubnjevima u rukama hrlili na ulice. Odakle dolazi? Kako najedanput odlazi? Uzimaju li nam je oni što su je i dali? Ili se to mi odjednom zasitimo i poklanjamo je drugima: ‘Izvolite, molim vas, ja sam se dovoljno naslađivao. Uzmite je, vaša je! Tko zna, možda vam posluži za nešto!’ Ili je pak sloboda nalik na ono čarobno blago iz bajki koje iznenada bljesne u podnožju zida, ali koje se, kada mu se čovjek približi i uzme ga u ruke, najedanput pretvara u ugljen ili grumen zemlje? To, eto, nikako nisam uspio shvatiti.” Meni se ova pitanja čine dovoljno važnima da se njima pozabave i oni koji vode državu i koji bi, navodno, trebali bdjeti i nad našom slobodom. Doduše, ni sam Tanpinar ne očekuje previše od politike kad piše:
“Bojim se da značenje slobode nikada neće razumjeti oni koji su mišljenja da je ona ograničena samo na politiku. U politici sloboda predstavlja ključ za razna porobljavanja ili širom otvorena vrata prema tome. To je i najoskudnija blagodat na svijetu i, čim se netko poželi dosita nahraniti njome, svi ostali neizbježno gladuju.” Obično uvijek znamo od čega smo se oslobodili, ali gotovo nikad što bismo s tom slobodom. I zato ono često pitanje: jesmo li se za ovo borili? Tanpinarov lik zaključuje da sloboda nikome nije potrebna jer, “da nam je doista bila potrebna, da smo je iskreno voljeli, onda bismo je u nekom od tih njenih čestih dolazaka valjano prigrlili i nikada je više ne bismo ispuštali iz svog vidokruga i svoje neposredne blizine”. Negdje smo grdno pogriješili ako znamo samo za onu slobodu koja se otkupljuje na šalteru banke.
