Otkako je Tomislav Nikolić izabran za predsjednika Srbije ne prestaju uvjeravanja kako je to najbolje što se moglo dogoditi Hrvatskoj. Otprilike ovako: sad svi znaju kakvi su Srbi; nitko u Hrvatskoj ni u svijetu više ne može propagirati dobre odnose sa Srbijom; četnička aždaja ponovno je digla glavu...
Sve je opet tako silno poopćeno i pojednostavljeno. Uostalom, što se tu više ima komplicirati? Srbi su za predsjednika izabrali četničkog vojvodu nad kojim još uvijek visi sjena sumnje da je možda čak i osobno počinio ratni zločin. Nema se tu što dalje razgovarati. Ali, kad slušam ljude koji svoje stavove samouvjereno poistovjećuju s interesima države i naroda sjetim se citata Andrea Gidea: “Vjeruj onima koji traže istinu, sumnjaj u one koji su je našli.”
Ništa bez Srba, Daniela Srba
Predsjednička prisega Tomislava Nikolića bila je trenutak istine za mnoge koji se i inače protive ili sa zlovoljom gledaju na bilo kakve veze između Hrvatske i Srbije. Evo, na primjer, Hrvatska stranka prava i njezin predsjednik Daniel Srb. Zahvaljujući Tomislavu Nikoliću oni se ovih dana izvlače iz provalije u koju su pometeni na posljednjim izborima. Nije to u politici ni čudo ni novost da onaj tko je izgubio na izborima u Hrvatskoj, pokuša dobiti na izborima u Srbiji. Ali, zar nije u najmanju ruku neprilično da se na prvu crtu zaštite državnih i nacionalnih interesa guraju baš oni za čije su zastupanje hrvatski građani još prije pola godine pokazali tako malo želje i interesa?
Kao da je nakon 20. svibnja nastupilo neko novo doba u kojem za sve svoje postupke koji se tiču Srbije hrvatski državni vrh mora pitati iz Sabora izbačenu strančicu samo zato što si ona uzima monopol da bude najviše uvrijeđena, ozlojeđena i zabrinuta zbog rezultata izbora u Srbiji i samo zato što se predstavlja kao najglasniji promicatelj i zaštitnik hrvatske državotvornosti, slobode, ponosa, identiteta, kulture... Hm, kulture se zapravo baš i ne sjećam iz Srbovih i sličnih hrvatovanja.
Stvarno, što ćemo s tom kulturom? Što ćemo sa svom tom suradnjom koja je na tom polju od kraja rata naovamo uspostavljena? Hrvatsko-srpska kulturna razmjena, za razliku od krijumčarsko-kriminalne, turbofolk-estradne, pa i političke, krenula je 1995. godine od nule. Danas je na prilično visokoj razini. I što ćemo sada sa svom tom kulturom nakon 20. svibnja? Bi li možda i direktor Zagrebačke filharmonije sada morao pitati Daniela Srba je li prilično nastaviti suradnju s Beogradskom filharmonijom i ostati u toj filharmonijskoj SHS osovini na relaciji Ljubljana – Zagreb – Beograd, s tendencijom širenja na Bosnu i Hercegovinu?
Problem svakog pošandrcalog nacionalista s uljudbom i umjetnošću njezina je univerzalnost, nezajažljiva znatiželja i neizlječiva sklonost prema upoznavanju, učenju i povezivanju. Zato s kulturom imaju problem i države koje umjesto prave kulture više polažu i ulažu na nacionalne i nacionalistički isključive sentimente svojih građana.
Nema sumnje da je i Srbija još uvijek jedna od takvih država. I utoliko je veća milina vidjeti kako se jedna državna kulturna institucija, kao što je Beogradska filharmonija, otima takvoj klimi i počinje raditi svoj posao: njegovati, proizvoditi i širiti kulturu. Ona već uvriježena izjava svih osumnjičenika “neka institucije rade svoje posao”, trebala bi se napokon početi odnositi i na kulturne institucije. Da su se one u prošlosti više bavile svojim poslom, ne bi sva borba za miroljubivost i jednakost svih građana spala na alternativu, a i država bi sama bila drugačija.
No, preskočimo malo Srbiju, pogledajmo Bugarsku. (Premda, šteta je avionom preskakati impresivno jednodnevno putovanje cestom od Zagreba do Sofije kroz tako divno nanizane raznolike krajolike Slavonije, Srijema, Šumadije, kanjona Nišave pa tamo dalje u brda iza Dimitrovgrada.)
U onom isključivom nacionalističkom hrvatskom diskursu, koji za svaki korak nakon 20. svibnja mora pitati Daniela Srba, ili nekog hrvatskog Tomislava, Bugarska još postoji samo u onoj izreci nekog korienskog Hrvata koji je rekao da mu je srpska književnost bliska koliko i bugarska. E, pa u toj se Bugarskoj, primjerice, 24. svibnja svake godine, pa tako unazad do kraja 19. stoljeća, blagdan svetog Ćirila i Metoda slavi kao državni praznik, Dan bugarske kulture i slavenske pismenosti.
Djeca na taj dan u nebo puštaju balone o koje su okačena slova i zahvaljuju na daru solunskoj braći. Nema hrvatskog državnog praznika posvećenog glagoljici, ali je zato i to pismo bilo itekako često spominjano na ovogodišnjoj proslavi u Sofiji, ispred Sveučilišne knjižnice koja nosi ime Ćirila i Metoda. Okupilo se barem desetak tisuća ljudi sa zastavicama i cvijećem koje je kasnije prekrilo noge velikih kipova dvojice prosvjetitelja. Pojali su i govorili pravoslavni vladike, potom gradonačelnica Sofije, pa potpredsjednica Bugarske, budući da je novi predsjednik tog dana bio u Rimu na tradicionalnoj audijeniciji kod Pape koji uvijek tog datuma prima Bugare. A onda je govorio i Alek Popov.
Taj mladi bugarski satiričar dežurni je žestoki kritičar bugarske države i društva, ali i to vam je pokazatelj kulture, kada država takvomu prizna da je kao majstor slova najpozvaniji svojim govorom zaključiti državnu svečanost u čast pismenosti.
Prsten Nibelunga nad Balkanom
Popov tog dana nije bio satiričan, ali je bio kritičan prema društvu koje jednom godišnje slavi kulturu, a u ostale se dane ponaša kao da izvan materijalnog svijeta kapitala i profita više ništa vrijedno ne postoji. Imaju i Bugari jednu kulturnu instituciju koja se otela sistemu i raspoloženju krize i odlučila napraviti nemoguće.
To je Sofijska opera koja svake godine postavlja jedan od četiri dijela Wagnerovog Prstena Nibelunga. Dogodine, 22. svibnja, na Wagnerov 200. rođendan, prsten će biti dovršen i sijat će nad čitavim Balkanom. Takvi su Bugari moja braća. Baš kao i takvi Srbi i Hrvati. I doista ne trebamo i ne smijemo pitati ni Srba, ni Nikolića smijemo li ostati povezani.
