I sâm sam među onima koji vjeruju da će naša država u ponedjeljak, 1. srpnja 2013., i formalno postati članica Eurpske Unije, no svejedno me muče strahovi da na kraju možda nećemo uspjeti. Ako ne uđemo, neće, naravno, biti kraj svijeta, ali bi mogao biti početak kraja ufanja mnogih hrvatskih generacija u europsku budućnost Hrvatske. Nije loše biti na Balkanu (Hrvatska je srednjoeuropska, ali i balkanska zemlja; tko ne vjeruje, nek’ otvori atlas), no ipak je bolje biti na (političkom) Balkanu okružen žutim europskim zvjedicama, nego umiljatim psićima koji samo vrebaju trenutak da nešto otkinu. Ne mislim da će se Europa u nekom teškom trenutku za nas žrtvovati, ali sad nam je najbolje da se skrasimo u Uniji.
Stoga mi se nisu svidjele vijesti o tome da ulazak Hrvatske u EU nije gotova stvar, kako nas već dugo uvjerava naša državna administracija. Poručuju nam Nijemci, a slično misle i neke druge velike zemlje, da zasučemo rukave i završimo poslove koje smo obećali završiti. Ne zbog Europe koja, unatoč procjenama nekih ovdašnjih političkih mjesečara, može lijepo živjeti i bez Hrvatske, nego zbog nas.
Primjerice, činjenica da se ovdje na poduzetnika koji bi htio nešto raditi gleda kao na kapitalističku protuhu spremnu da obespravi i oguli poštenog hrvatskog samoupravljača, nije nešto zbog čega Europa ne bi mogla spavati, ali jest nešto zbog čega bi se netko u Hrvatskoj napokon morao probuditi. Splitski “Hajduk” jest važan i ne bi bilo dobro da materijalno propadne, no Brodosplit je važniji, pa ipak se u Splitu nije demonstriralo u korist brodogradilišta, a protiv “momaka iz naših redova” koji opstruiraju potpisivanje ugovora s novim vlasnikom Škvera, nego se galamilo da je “Hajduk” svetinja.
U Hrvatskoj su ugrožene mnoge svetinje, malošto dobro funkcionira, građanin sve teže podnosi pritisak krize, sa svim smo se susjedima posvađali, nema novih radnih mjesta, nema mosta, nema koridora, nema trajekta, ugled sveučilišne diplome propada brže od kreditnog rejtinga države, nacionalna se televizija pretvara u vježbaonicu samovolje i neprofesionalizma, bez zastoja ide samo zauzimanje upraviteljskih fotelja i nabavka novih državnih limuzina, a hrvatska se vladajuća elita drži kao da će se nevolje u kojima se davimo nestati same od sebe, ako ne prije, a onda svakako nakon spasonosnog ulaska pod tuša eura iz EU-fondova.
I logično je da nas iz kluba u koji se spremamo ući upozoravaju da se priberemo i svoju državu sredimo prema klupskim pravilima i preuzetim obvezama, a na zadovoljstvo hrvatskih građana. EU nam nimalo uvijeno želi reći da će nas procjenjivati prema onome što činimo za Hrvatsku, a ne prema onome što govorimo o Europi, jer država koja nije kadra urediti vlastitu kuću, teško da se može snaći u zajedničkoj.
Takvo je stajalište za hrvatsku stranu zbunjujuće, jer naše su vlasti svoj odnos prema EU od početka pregovora zasnivale na bitno drugačijim principima. Umjesto da istaknu geslo: Što je dobro za Hrvatsku, dobro je i za EU, naši su političari, ne samo ovi današnji, nego i oni prije njih, mislili da će europskim ušima više goditi ako im se bude govorilo: Što je dobro za EU, dobro je i za Hrvatsku. I sad su iz Europe dobili lekciju o tome da je najveća od svih hrvatskih obveza prema EU zadovoljni hrvatski građanin i uređena Hrvataka.
EU je složena po mjeri isključivo velikih kapitalista i bankara, a EU političari služe jedino i isključivo njima. Zašto EU daje Grčkoj novce? Samo zato da bi te iste novce Grčka odmah proslijedila na račune zapadnih banaka. Da je Grčkojoj bilo dopušteno bankrotirati, te bi banke izgubile novce, bolje je ovako - osuditi grčke građane na ropstvo generacijama.