Otkako su hrvatski ateisti započeli svoj pohod po ulicama, novinama i
internetskim forumima, ja prema njima osjećam samo sućut. Ne zato što
bih povjerovao kako su oni doista u ovom društvu diskriminirani – tu
parolu ističe svatko tko želi nešto na brzu ruku ušićariti – nego zato
što već vidim da neće ništa postići usprkos velikom trudu. Jer, oni
govore tako da će prije izazvati odbojnost nego pridobiti pristaše.
Njihov stil ima čak tri nedostatka. Prvo, naši su deklarirani ateisti
upadljivo neoriginalni. Oni su se uskomešali tek onda kad se isto već
dogodilo u Londonu i u drugim svjetskim centrima. Tako se sad ova
hrvatska kampanja doima kao da radi na daljinsko upravljanje, a osim
toga je i pomalo smiješna, kao i svako pomodarstvo.
Drugo, ti su aktivisti neugodno agresivni. Oni kao da se ne bore za
vlastita prava, nego protiv prava drugih. Nije im dovoljno što sami
mogu do mile volje nevjerovati, nego im smeta što drugi vjeruju. Zato
njihova argumentacija nikad ne ostaje na terenu građanskih prava, nego
uvijek zadire i u svjetonazorska pitanja. Kraće rečeno, čim otvore
usta, nastoje vas uvjeriti kako Boga zapravo nema, i još misle da to
mogu učiniti brzo i lako. Oni su misionari svoje nevjere.
Treće, naši su javni neznabošci uza sve to još i nepodnošljivo banalni.
Izražavaju se poput propagandnih brošura iz doba ranoga socijalizma, pa
tvrde kako Boga još nitko nije vidio i kako treba vjerovati samo u ono
što se može dokazati. Tako pokazuju da ne razlikuju vjeru od znanja,
jer u ono što se može dokazati nije potrebno vjerovati. Ne može se, na
primjer, dokazati kako je dobro biti pošten i ne rasipati tuđi novac,
ali većina nas ipak u to vjeruje, pa čak i neki od samih tih ateista.
Ukratko, cijela je stvar prilično besmislena, pa se čovjek može upitati
što onda tjera te ljude da djeluju, i to još ovako trapavo. Odgovor na
to pitanje možda bi mogla dati ona parola koja se pojavila u Londonu, a
od koje je sve i počelo. U toj se paroli otprilike kaže: Vrlo je
vjerojatno da Boga nema, pa zato budite slobodni i uživajte u životu.
I, time je sve rečeno. Najprije su Boga proglasili za zaštitara u
šoping-centru, a onda stali pobjedonosno vikati: To radno mjesto je
ukinuto, pa prema tome, grabi, prika, koliko možeš! Ukratko, ne radi se
tu nipošto o Bogu, nego se radi o moralu. Morala se oni zapravo žele
otresti, da bi se mogli vladati po načelu koristi i užitka. Jer, o Bogu
su i dosad mogli misliti što ih je volja.
Naši ateisti, doduše, nisu toliko izravni, premda njihove akcije nisu
ništa manje bizarne. Među njima zacijelo ima i učenih i razumnih ljudi
koji slute da to što čine nema nikakva izgleda da uspije. Pa zašto onda
ipak tako postupaju? Pitaj boga.
GOST SURADNIK
Što žele agresivni neznabošci
